Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ništa dobro, poželjno i vrijedno nema se spašavati u SDP-u

Skoro svi u SDP-u znaju da im je stranka mrtva, osim možda Bernardića koji ne zna ništa

Petera Croucha svojedobno su upitali što bi bio da nije nogometaš. "Djevac", prostodušno je ispalio. I sve mi se čini da nije puno pogriješio. Ni danas, s patinom zrelih godina, nije baš osobita preženca, a u mladosti je onako krakat, štrkljav, zubat, lešanih očiju i s pigmentacijom čovječje ribice bio sve samo ne praznik za djevojačke oči.

Ali sudbina mu je ipak bila sklona. Što mu je oduzela u vanjštini, višestruko je nadoknadila u motorici i drugim atletskim performansama, pa je Crouch izgradio ozbiljnu nogometnu karijeru. Eno ga i danas, u 38. godini, još uvijek igra za momčad Stoke Cityja. Ne samo da nije djevac, nego je u sretnom braku s Abbey Clancy, damom koja izgleda senzacionalno, što i nije neko čudo znamo li da je bila manekenka i model za donje rublje.

No, čak i da nije bio te sreće, da je ostao samo rekreativni igrač u nekom provincijskom klubu, Peter Crouch bi se vjerojatno s nostalgijom sjećao svojih nježnih godina. Pamćenje je fino sito: prosijava samo lijepe uspomene, a onima ružnima ne dopušta da se kroz gustu mrežu probiju u škafetin memorije. Nostalgija je slatka krivotvorina kojom svatko od nas može nekažnjeno uljepšavati vlastitu prošlost e da bi lakše podnio sadašnjost. Bez nje život bi nam bio kudikamo teži, smrknutiji, sivlji.

Samo nostalgija

Tu činjenicu glasači SDP-a možda nisu stigli racionalno osvijestiti, ali je barem intuitivno naslućuju. Ako i na prvim sljedećim izborima, onima za Europski parlament, zaokruže nekoga sa socijaldemokratske liste, to neće biti ni zbog Bernardića ni zbog bernardinaca čijom milošću se ovaj uspeo na čelo stranke (i još uvijek se tamo održava prkoseći pritom zakonima svoje matične profesije, naime, fizike). To će učiniti samo zbog sjećanja na neke minule dane, odnosno neki minuli SDP, neusporedivo bolji od ovoga jada koji danas nosi isto ime.

Ne postoji apsolutno nijedan racionalni – programski, kadrovski, pragmatični, neki četvrti... – razlog zbog kojega bi itko ubrojiv trebao pokloniti svoje povjerenje nekome s liste stranke koja se topi kao sladoled na srpanjskom zvizdanu. Jedino što ponekog birača još uvijek može eventualno motivirati jest nostalgija: ušminkano, uljepšano sjećanje na dane koji možda nisu bili od ponosa i slave, ali nisu ni od posvemašnje strave kao ovi friški.

Nostalgija je, kako rekoh, divna, ali s njom ne bi valjalo pretjerivati. Čašicu-dvije konjaka skoro svakome je razborito preporučiti, demižanu-dvije nikome. Prije nego što donese odluku da iznova, tko zna koji put po redu, zaokruži familijarni akronim, svaki bi birač trebao sam sebi odgovoriti na pitanje je li taj vražji SDP ikada išta valjao? Nije, dragi moji, nije. Samo jedna jedina vrijednost od prvoga je dana okupljala njegove aktiviste i simpatizere: strah. Istini za volju, itekako razložan strah od zapjenjenih šovena i lupeža koji su ruku pod ruku krenuli osvajati pozicije moći u društvu.

Strah nije ni bolji ni gori od drugih motiva za društvenu akciju, stvar je samo u tome kako ćeš se nositi s njim. SDP-ovska vrhuška nije ga, međutim, nosila, nego se pod njim priginjala i povijala. Pokorno prihvaćajući nakazni diskurs naci-desnice već skoro tri desetljeća pokušavaju dokazati kako su, eto, i oni pristojni Hrvati. I to je, da se ne lažemo, sve što su kroz ove godine činili. Što će reći da ovoj zemlji i ljudima oni nisu vraćali dostojanstvo, nego su ga oduzimali. Naravno, ako se išta više imalo oduzeti na prostoru koji je prethodno poharao HDZ.

Hitman Milanović

Čak i kada bi postojala nada da se SDP spasi, nikome ne bih preporučio da se pozabavi tim poslom. Jer, ništa dobro, poželjno i vrijedno nema se tu spašavati. Samo sinekurice stanovitog broja aparatčika koji će se ionako – barem oni spretniji među njima – unovčiti na slobodnome tržištu partijskih prilivoda dokazujući kako je prostitucija kod nas ipak legalna.

Ali nade u stranački spas nema. Da ima, ne bi se širili zabavni tračevi o skorom uskrsnuću Zorana Milanovića koji bi, kao fol, trebao oživjeti da spasi SDP i Hrvatsku. Ako je itko socijaldemokrate zakopao, to je bio on. Siroti Bernardić, hrvatska inačica Sheldona Coopera, cirkusira na čelu već pokojne stranke samo da bi se održao privid kako je SDP još živ. Ali nije.

Zoran Milanović usmrtio ga je s učinkovitošću karijernog hitmana. Skoro svi u SDP-u to znaju, osim možda Bernardića koji ne zna ništa. Bilo bi konačno vrijeme da i birači raskrste sa svojim iluzijama, zaborave na nostalgiju, užgaju lumina za SDP, pokojnika koji nikad nije bio slavan, nego, jebi ga, jadan, ali utoliko vredniji naše iskrene sućuti.

Naslovnica Jučer danas malo sutra