Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Hrvati neodoljivo podsjećaju na Sentinelce

Reagiramo na migrante kao Santinelci

Franjo Šafranek, glavni junak filma „Tko pjeva, zlo ne misli", po mnogo čemu je tipičan Hrvat. O sebi ima alpinistički visoko mišljenje („Trebala bi ti imati tu pamet koju ja imam, pa bi ti u kuhinji na štednjaku podigli spomen ploču."), uvijek je raspoložen za destrukciju („Vidiš, a ja nisam nikako umoran; ja još imam toliko snage u sebi da bi ovo sve mogao razbiti na komadiće, zapaliti sa šibicom i reći: 'Dajte mi avion idem dobrovoljno za avijatičara u Abesiniju!'") i plaši se stranaca („Ti draga moja pojma nemaš o Japancima, žuta rasa bu osvojila celi svet.").

Pozabavimo se načas trećim svojstvom što ga je Anin suprug, Peričin tata te Minin i Fulirov ženidbeni posrednik tako sjajno utjelovio. Gospon Franjo imao je vrlo ograničen radijus kretanja - od obiteljskog doma u Basaričekovoj, pa do ureda na nekoj nama nepoznatoj, vjerojatno donjogradskoj adresi.

'Naši' i 'njihovi'

U trenucima dokolice redovito je pohodio Žnidaršićev pajzl preko puta svoje kuće te nešto manje redovito još tri šanka: jedan na savskome kupalištu, drugi kod Crkve svete Ane u Samoboru i treći u maksimirskom paviljonu. Do granica njemu poznata svijeta Franjo nije stizao avionom ili prekooceanskim brodom, nego fijakerom, tramvajem i uskotračnim Samoborčekom.

Niti se on mrdao iz svoga purgeraja, niti je u Agram toga doba (a radnja filma zbiva se negdje sredinom tridesetih godina dvadesetog stoljeća) stizalo bogzna koliko dotepenaca iz bijeloga svijeta.

To će reći da je gospon Šafranek imao vrlo ograničena iskustva s osobama iz drugih kultura. Koliko ograničena? Pa bojim se da je vino dijelio u više kategorija negoli ljudi. Dok je lijepu kapljicu svrstavao u čak tri ladice („Kaj bute popili? Crno, belo ili plešivičko?"), za ljude je, bojim se, čuvao kudikamo jednostavniju podjelu na „naše" i „njihove". Prve je, naravno, volio, drugih se, naravno, plašio.

Otada je prošlo puno godina, skoro cijelo jedno dramatično stoljeće, ali se Franjo Šafranek, pardon, Hrvati kao takvi nisu puno promijenili. I dalje strepe od ljudi koje nikada nisu upoznali i o kojima ništa ne znaju. Okej, treba biti pošten pa priznati kako smo u međuvremenu ipak naučili podnositi barem neke došljake. Tako, na primjer, mi nemamo apsolutno ništa protiv dama i gospode koji kod nas žele navratiti, tu se zadržati kroz neko kraće vrijeme i spremni su velikodušno honorirati naše gostoprimstvo.

Svaki je stranac Hrvatu mio ako ovdje stiže u svojstvu turista, dakle, hedonističkog namjernika koji želi nekoliko dana ili, još bolje, tjedana uživati u našemu moru, vinu i spizi, koje ćemo mu masno, nego kako, naplatiti. Svi ostali u najmanju su ruku sumnjivi sve dok se ne dokaže suprotno.

Zadnjih nekoliko dana - dok sam čitao izvještaje o Sentinelcima, narodu koji živi u potpunoj izolaciji na nekom zabačenom indijskom otoku - Hrvati su mi često padali na pamet. Urođenici se toliko plaše tuđinaca da svakome tko se slučajno ili namjerno iskrca na obalu njihova škoja bez kolebanja presude. Čim strejndžer ugazi na žalo, oni njemu ni „faljen Isus" ni „pomoz bog", nego navale hladnim sječivom po škini.

Mi smo, naravno, civilizirani i to (još uvijek) ne činimo. Ali zato već mjesecima mnogi među nama raspiruju paranoju od izbjeglica pripremajući tako teren za prelazak s teških riječi na adekvatna djela. Sa Sentinelcima dijelimo još jedno bizarno svojstvo osim zazora prema došljacima. Naime, ni kod njih ni kod nas gosti se ne žele zadržati.

Njih pohode misionari i antropolozi s ambicijom da se vrlo brzo vrate na matične adrese; izbjeglicama je pak Hrvatska samo jedna od postaja na dugome putu od razorene domovine do Njemačke ili Švedske o kojima sanjaju. I njih i nas gosti bi inkomodirali kratko, pa se onda srdačno pozdravili i otperjali daleko, ali sve je došljacima zaludu kad im mi - Hrvati, Sentinelci... - ne vjerujemo.

Tko zna, možda publicitet stvoren oko nervoznih sentinelskih urođenika nadahne naše ksenofobe da promijene strategiju borbe protiv izbjeglica. Nije mi problem zamisliti časne hrvatske muževe kako odbacuju svoja uredno izglačana siva odijela od listera i prikladno gologuzi stižu do graničnih prijelaza, posežu za lukovima, iz tobolaca vade strijele, pa njima ciljaju prema drugoj strani brklje ne bi li obeshrabrili migrante.

Premda je veliko pitanje treba li našim Sentinelcima uopće ikakvo oružje ili je dovoljno da se pred izbjeglicama samo prikažu onakvi kakvi zaista jesu, bez dlake na jeziku i krpice na dupetu, pa da ih tako ohlade od nauma makar i privremenog ulaska u jedinu nam i vječnu ksenofobnu Hrvatsku.

Naslovnica Jučer danas malo sutra