Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Nemojte nasjedati na melodramatske HUP-osti

Iz HUP-a nas uvjeravaju da su njihovi članovi, najdičniji hrvatski muževi, pred propašću. A s njima i domovina

Čim ljudi od moći i utjecaja prestanu govoriti hrvatski jezik, počinju problemi. Zašto je, recimo, skovana fraza „fleksibilizacija tržišta rada“? Samo zato da bi se javnosti bacila prašina u oči, a zastarjeloj i surovoj riječi „otkaz“ pronašao tobože utješni sinonim. U paketu s flekso-retorikom išla su, naravno, i mudrovanja o zaposlenosti kao dinamičnoj, a ne statičnoj kategoriji. Tko je blesav tapkati na mjestu i crkavati od dosade kad može zujati kao pčelica, stalno se suočavajući s novim izazovima?

Tako su otprilike branili uzbudljivi dinamizam naši kapitalistički proroci, premda je ta zavodljiva riječ bila tek smokvin list kojim se prikrivala želja poslodavaca za lakšim otpuštanjem radnika, odnosno njihovim zastrašivanjem.

Oftalmolozi novoga poretka - dakle, oni koji su nama, razmaženim socijalističkim okaminama, otvarali oči – krepali bi od smijeha kad bi čuli kako naši proleteri ne žele putovati do radnoga mjesta nekoliko desetaka ili stotina kilometara. Vrag vas odnio lude, rigidne i statične, pa ne možete izvoljevati posao na srebrnome pladnju! – ledenim bi glasom procijedili kad bi se prestali kesiti.

Evanđelisti kapitalizma

I evo, konačno su dočekali da im se snovi ispune. Više nikoga ne trebaju uvjeravati koliko je nužna pokretljivost i prilagodljivost radništva. Hrvati su se do te mjere fleksibilizirali i dinamizirali da trbuhom za kruhom više ne idu na kraj rodnoga grada, nego, ako treba, i na kraj svijeta. A treba. Ovdje još uvijek ne vlada glad, barem ne u doslovnom smislu te riječi, ali se zato već dugo, predugo jedu govna. Pa su se ljudi zaželjeli drukčijeg jelovnika.

Na prvi pogled, izgleda kako su svi na dobitku. Evanđelisti kapitalizma više se ne živciraju zbog kuknjave razmaženih radnika, šljakerima se više ne diže želudac od biznismena koji su imperije sagradili osloncem na rodijačko-partijske veze. No, već na drugi pogled da se opaziti kako je situacija malko složenija. Ljudi su počeli do te mjere masovno bježati u inozemstvo da je poslodavcima uzmanjkalo radne snage.

Zanimljivo, više nitko ne spominje fleksibilizaciju, dinamizaciju, pokretljivost i slične neolibralno-rodijačke poštapalice. Poslodavci se sad zaklinju u nepopustljivu nesavitljivost, armiranu statičnost i nepromjenjivu vječnost. Nude povišice, stimulacije, bolje radne uvjete, dulji godišnji odmor... ma krvi ispod vrata dali bi onome tko je voljan ostati ovdje, ali naši tvrdoglavi šljakeri ne žele ni čuti. Oni su spakirali kufere i ne pada im na pamet smekšati se pred uplakanim, sad već posve rastrojenim hrvatskim kapitalistima.

Utoliko se i ne treba čuditi što su naši poslodavci uputili javnosti an ženeral, ali prije svega vladajućima dramatičnu poruku kako je vrag odnio prvo šalu, a potom i radnu snagu, pa nam nema druge nego povisiti kvote za uvoz radnika. Koliko? Koliko god treba, a treba za popizdjeti puno.

A gdje točno treba? „Najveće potrebe iskazane su u djelatnostima turizma, ugostiteljstva, trgovine i graditeljstva“, vele HUP-ovci. Što će reći da je naš svijet najviše utekao upravo iz onih branši koje su do sada ponosno nosile primat u eksploataciji radnika, gdje se crnčilo i petkom i svetkom za ponižavajuće novce i gdje je mobing bio redovita pojava, za razliku od plaće.

I bogati plaču

Tome je došao kraj, što je poslodavce strašno uznemirilo. Da, i kao poslovne ljude, ali prije svega kao gorljive patriote koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da naša voljena Hrvatska odumire. A zašto je domovina dospjela do ruba provalije?

Samo zato što sobarsko-konobarsko-blagajničko-armiračke pičke ne žele raditi za kruh, nego bi, povrh svega, još i fetu-dvije tirolske. Ma bogati! Možda je i bolje da nestanemo, da kao narod do zadnjega izumremo, ako smo se već pretvorili u takve tetkice.

No, ostavimo sad po strani dalekosežne prognoze, radije se pozabavimo kratkoročnima. Ako, dakle, drastično ne podignemo kvote za uvoz radne snage, odosmo na bubanj – poručuju HUP-ovci koji ovih dana, pretpostavljam, mantre o fleksibilizaciji i dinamizaciji ubrzano prevode na rumunjski i ukrajinski.

Jer, kad se podigne brklja, a u Hrvatsku nahrupi sirotinja veća od izvorno naše, opet će se nastaviti po starom: radnike će se cijediti dok ne iznemognu (ili dok ne shvate kako im doma ipak nije bilo tako strašno).

I sad bismo mi, obični najamnici, šljakeri vulgaris, trebali, kao, nasjesti na melodramatske HUP-osti, zabrinuti se što se najdičnijim hrvatskim muževima smiješi propast, a narodu kao takvom iščeznuće? Jedino se možemo prisjetiti naslova one prastare sapunice „I bogati plaču“. Bilo je i vrijeme da konačno puste koju suzu.

Naslovnica Jučer danas malo sutra