Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Austrougarski Opara show

Andro Krstulović vrijeme austrijske vladavine predstavlja kao belle epoque

„Dvadeseto stoljeće je bez kucanja, naglo, provalilo u retardirani Split, koji je kasnija za njin jedno pedesetak godin, dok je sirotinjski Veli Varoš još bija u srednjemu viku“, zapisao je Miljenko Smoje na stranicama „Velog mista“.

Ako je Split u to doba bio kakav-takav regionalni centar, a jest, možemo samo zamisliti kako je bilo na periferiji, recimo, na našim ljupkim dalmatinskim škojima, koliko je tek tamo bila strašna retardacija. Uostalom, ne trebamo zamišljati. Dobro se zna da je 1886. godine započeo masovni egzodus Dalmatinaca u bijeli svijet.

Njemu nisu, barem ne izravno, kumovale političke prilike, nego prirodna pošast, fatalna peronospora, no tadašnje vlasti nisu učinile apsolutno ništa da olakšaju položaj desetina tisuća ljudi koji su preko noći bačeni na koljena.

Zapravo jesu. Šest godina kasnije omrznuta kurba Auštrija potpisala je ugovor s Italijom, koji je sadržavao tzv. vinsku klauzulu, ozakonjujući povlašteni tržišni položaj apeninskih proizvođača i trgovaca. Taj dokument samo je ubrzao i osnažio iseljavanje iz ovih krajeva u novi svijet.

Turističke meke

Retardacija kojom je Dalmacija ušla u dvadeseti vijek pratila ju je sve do druge polovice stoljeća. Jer sve pomake nabolje, sve progresivne iskorake i modernizacijske procese, koji su se u prvim dekadama dogodili, u prah su razmrvila dva svjetska rata. Da Dalmacija i u 21. stoljeće nije ušla jednako retardirana, imamo zahvaliti samo socijalizmu. I točka.

Oko te činjenice nema pogađanja, ona je do te mjere neporeciva da bi je i retardirani polemičar mogao s lakoćom obraniti. Ne treba čak izgovoriti ni jednu jedinu riječ. Dovoljno je da pokaže razglednice stotina malih i velih mista kojima je odiozni jugokomunistički poredak izmijenio fizički oblik, jer su nekadašnje vukojebine postale turističke meke.

Ta činjenica dobro je poznata svima starijima od HDZ-a, zajednice deformiranih komunista, koja je začeta kao stranka opasnih namjera, a danas je partija opasnih razmjera. No, vršnjaci ove političke grupacije dogodine će napuniti tridesetu. O tome što se zbivalo prije njihova rođenja mogu se obavijestiti samo iz druge ruke. A to je u vremenima digitalne dernjave, kada ih s tisuću adresa bombardiraju alternativnim činjenicama, svakim danom sve teže.

Nekidan su, recimo, mogli pročitati, pa onda i povjerovati splitskome poteštatu Andri Krstuloviću Opari kad je ovaj nakon stranačkog sijela ponosno objavio kako je projekt uređenja splitske trajektne luke ključan za sve koji žive na ovom području, napose naše bodule, ističući da je 5,6 milijardi kuna ogromna investicija: „To se nije dogodilo od Austro-Ugarske, rekao bih.“

Andro Krstulović Opara nije baš prva mladost, samo je tri godine mlađi od mene, što će reći da je u izravnome prijenosu pratio kako se Split i Dalmacija preobražavaju, kako na ovome prostoru niču nove tvornice, hoteli, stambene zgrade, škole, sportske dvorane... Nije, hvala bogu, ni dementan, pa sve što je naučio i iskusio još uvijek nije stigao zaboraviti. To ga, međutim, ne sprječava da vrijeme austrijske vladavine predstavlja kao belle epoque, a potpuno ignorira preporod koji je našemu ljupkom, koliko i retardiranom zavičaju, donio emancipatorski socijalizam.

Priproste partizančine, a ne finćukasti Habsburzi izveli su dalmatinsku sirotinju iz pojata i u samo jednoj generaciji im ponudili skok na društvenoj ljestvici kao da se nisu rukovodili doktrinom Edvarda Kardelja nego Sergeja Bubke (mlađim čitateljima na znanje, ovaj 55-godišnji Ukrajinac još uvijek drži svjetski rekord u skoku s motkom). Zna to Andro Krstulović, ali svejedno inzistira na Opara showu: prikazivanju vlastitog zavičaja kao jurskoga parka u kojemu su, valjda, harali srpski velociraptori sve dok ih nisu sredili hadezeovci.

Vlastiti identitet

Moraš zaista imati problem s vlastitim identitetom ako preporod svoga zavičaja pripisuješ tuđincu, a odričeš ga sunarodnjacima čijim si pothvatima, da zlo bude još i veće, svjedočio iz prve ruke. (recimo 1979., kad je Split iskoristio savršeno beznačajnu sportsku manifestaciju kao što su Mediteranske igre da bi dobio veličanstveni nogometni stadion, kompleks bazena, dvoranu na Gripama, marjanski tunel, ukopanu prugu...).

Suprotno raširenom pučkom uvjerenju da su kolumnisti mudroseri koji imaju odgovor na sva pitanja, priznajem da ne znam koji bih koristan savjet mogu ponuditi našem poteštatu.

Onome tko je zagazio u šesto desetljeće, a još se nije izmirio s poviješću sredine kojoj pripada, ni pored najbolje volje ne mogu pomoći. Mogu mu tek preporučiti da se rjeđe brije, da ne bi svakoga jutra, odmah po izlasku iz kreveta, morao gledati u lice čovjeka kojemu treba lagati.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE