Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Za boga miloga, zar nas turizam nije spasio?!

Ne trebate čitati palete statističkih izvještaja niti poduzimati duga i iscrpljujuća terenska istraživanja da biste zaključili kako je neka država temeljito rasturena. Samo potražite odgovor na dva pitanja: ima li tamo pasa lutalica i prodaje li se švercani duhan na ulici?

Pojedinačni slučajevi odbjeglih ili izgubljenih kućnih ljubimaca, odnosno konspirativnih trgovaca štekama cigareta iz kontrabande nisu, naravno, dovoljni da bi zemlja kandidat stekla punopravni status vukojebine. Ne, nipošto. Psi moraju biti organizirani u čopore, a šverceri u kapilarnu mrežu sitnih trgovaca, koji na improviziranim štandovima od kartonskih kutija otvoreno, bez i najmanjeg straha od policije, prodaju cigarete kojima je teško ustanoviti ne samo zemlju, nego i kontinent porijekla.

Nije sve loše. Negdje je grozno

Bosna i Hercegovina u tom je smislu savršeni primjer. Tamo nema grada - u rasponu od zabačene kasabe do nekadašnjeg industrijskog centra – u kojemu nećete opaziti izgladnjele i uplašene pse, nekoć uredno počešljane šnaucere ili labradore kako obilaze ulice u potrazi za milostinjom koja ih uporno mimoilazi.

Kome je prizor uznemirujuć i gorak, neka si zapali cigaretu. Ako je, za pegulu, ostao bez zadnje kutije, ništa zato. Na prvome uglu opazit će ulične prodavače, muškarce ili žene u najboljim godinama, pred kojima stoje kutije egzotičnih marki uredno posložene kao pločice domina.

Tamo nitko ne trguje Marlborom, Winstonom ili Lucky Strikeom. Nude se samo one vrste cigareta za koje zajamčeno niste čuli čak i ako ste okorjeli nikotinski ovisnik. Naravno, prodaju se po cijenama toliko niskima da će vas – ako ste sredovječni – odmah vratiti u mladost. Razumljivo, nije baš svugdje u Bosni i Hercegovini jednako loše.

Negdje je, naime, upravo grozno. Voziti se cestom od Kupreških vrata do Bugojna nekoć je bilo divno iskustvo. Čak i oni koji su tom trasom prošli desecima ili stotinama puta uvijek iznova ostali bi zatravljeni moćnim prizorom guste, mračne šume koja strmoglavo ponire prema cesti zbijenoj u klancu koji sunce nikad nije ogrijalo.

Danas pak nitko nema vremena uživati u slikovitom predjelu jer mora otvoriti četvore oči da na vrijeme opazi sve napuštene šnaucere ili labradore koji pokušavaju pretrčati cestu.

Nemam, naravno, pojma koliko ljudi živi na potezu od Kupresa do Bugojna. Da se ne bismo lagali, nije me ni briga. No, mogao bih se kladiti da je ljudskih duša tamo manje od izmučenih psećih. Ako mislite da pretjerujem... a što da vam kažem... provjerite.

U istome laufu možete provjeriti u koliko bosanskih gradova postoje korza na kojima više ništa ne radi - ni birtija, ni brijačnica, ni trafika, ma čak se i kladionica zatvorila - nego samo šverceri duhana. Htjeli-ne htjeli, na trenutak morate pomisliti kako ste dospjeli u raj za duhanske ovisnike: u Bosni je, izgleda, sve umrlo osim pušača koje ozloglašeni rak uporno mimoilazi.

Kad izađete iz takve sirote zemlje i dospijete u Slavoniju, morate osjetiti olakšanje. Možda zato što tamo više nema ni psa, pa se čak ni cigarete nemaju kome prodavati? Nemojmo pretjerivati. Ponetko je ipak ostao u našoj žitnici, tek toliko da održava instalacije, zavrne pipe i odvrne osigurače.

I dok tako uz čašu ohlađenog traminca lamentirate o sudbini domovine i regije, sustiže vas vijest kako je u vašemu gradu, dinamičnoj turističkoj arkadiji u kojoj cvjetaju ruže bez trnja, stigao predstavnik irskih poslodavaca pred kojim su stotine mladih i dišperanih pokorno stale u red, sanjajući posao na zelenom otoku.

Kako, pobogu? Zar nas turizam nije spasio? Zar činjenica što bi nad Splitom trebalo montirati napu da povuče dim iz svih zalogajnica nije preporodila naš grad? U čemu je stvar? Hajde, nekako bismo i shvatili da se stampedo dogodio za koje desetljeće ili makar za koju godinu. Ali kud prije je ljudima dodijao ovaj prosperitet kojima se diče gospoda iz turističkog klastera, visoki politički čimbenici i sitna novinarska boranija koja laudama uredno dopraća i ispraća svaku sezonu? Bježe li nam to mladi iz potrebe ili iz obijesti? I konačno – koja je razlika između to dvoje?

Vrijeme za razmišljanje

Pred nama je lijep komad jeseni i cijela zima da promislimo i potražimo odgovore na naznačena pitanja. Kad dođe ljeto, nećemo imati vremena. Satrat će nas prosperitet kojemu svakoga dana treba prati plahte, servirati tri obroka i organizirati ribarske večeri. U rijetkim cigaret-pauzama malodušniji među nama razmišljat će o tome jesu li naši životi pasji. A ja ću se sjetiti izgladnjelih šnaucera i labradora, odnosno šarenih kutija armenskih cigareta iz babljeg ljeta 2018.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE