Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

SDP-ovi birači nikad nisu glasali 'za', nego uvijek 'protiv'

SDP je vjerojatno jedina stranka reformiranih komunista na svijetu za koju reformirani komunisti nikad nisu glasali. Uspostavom višestranačja naši red hot chilli peppers požurili su u toplo, familijarno okrilje HDZ-a.

Pa tko je onda sve ove godine poklanjao svoje glasove kandidatima koji su prešli dugi put od prisavske Kockice do Iblerova trga? Ljudi koji su se plašili reformiranih komunista, jer su oni u međuvremenu postali deformirani nacionalisti, jer su promijenili vrijednosti u koje se kunu, ali su zadržali istu onu gorljivu, slijepu, dogmatičnu vjeru u voljenog vođu i svetu partijsku mater.

Strah je bio i ostao jedina platforma okupljanja SDP-ovih simpatizera. Da, naravno, svi ti ljudi dijelili su vrijednosti socijalne pravde, društvene solidarnosti i jednakosti sviju bez obzira na porijeklo i političke afinitete. No, s istim paketom proklamiranih normi mogli su stati i pod zastave niza drugih stranaka pošto se ovdje radi o vrijednostima koje su izrijekom upisane u sâm Ustav.

Ali kad razgrnemo retoričku komušinu plemenitih ideala i protresemo frazeološku slamu demokratskih načela, preostaje samo goli strah od ljudi kojima ništa nije sveto premda uporno ističu kako su branitelji svetinje (bili su to u socijalizmu, ostali su to do danas, samo što se sadržaj pojma svetosti u međuvremenu promijenio).

Zadnji vezni sve vodi

Strah od kojega su zebla srca SDP-ovih glasača prenio se i na stranačku vertikalu, pa je stanje što ga oslikava stara fraza „radi guza k'o meduza“ postalo kronična slika socijaldemokratske partije.

Nogometnim rječnikom kazano, toj je stranci najofenzivniji igrač oduvijek bio zadnji vezni. Svi drugi kao ukopani su stajali na pozicijama bekova, u obrambenom rasporedu tvrđem i od slavnog catenaccia. Već tri desetljeća SDP-ovci ne radi ništa drugo osim što se brane, ponižavaju i sebe same i zdravu pamet kao takvu uporno pokušavajući dokazati kako su dobri sinovi ove zemlje, vatreni domoljubi, k tome još i pobožni. I, naravno, sve im je džabe i utaman.

U trideset godina nikoga s druge strane ideološke brklje nisu uspjeli uvjeriti kako su i oni, eto, možda ne baš veliki, ali barem osrednji Hrvati. Samo su ponižavali vlastite birače. Premda bi se o toj „vlastitosti“ imalo što reći.

Nadmoćna većina onih koji su na glasačkim listićima zaokruživali SDP svoj su izbor donosili iz ljute nužde. Oni zapravo nikad nisu glasali za beskrvne i uplašene socijaldemokrate, nego protiv gorih od njih. Ekipa s Iblerova trga - još od Račanova vremena sve do danas - ubirala je i ubire profit ne od svoga, nego od tuđega rada koji je pristojne ljude bacao u očaj. Pa su onda oni, tako
dišperani, utočište potražili kod esdepeovaca.

Podsjećam na prirodu odnosa između jedne stranke i njezinih birača samo da bih upozorio na činjenicu koju mnogi, bojim se, uporno previđaju. Jednom kad se okonča ova pretužna lakrdija, a fizičar Bernardić s terena teorije prijeđe na polje prakse, pa vlastitim nosom u prašini testira Newtonov zakon gravitacije, posrnulu stranku bit će strašno teško iznova osoviti na noge. Sve partije, baš kao i ljudi, prolaze, naravno, kroz bolja i gora vremena.

U najtežim trenucima uvijek preostaje utjeha da će se jednoga dana vratiti na stari kolosijek, iznova prigrliti izvorne, u međuvremenu zaboravljene ili zapostavljene vrijednosti te na zasadama slavne prošlosti zidati temelje prosperitetne budućnosti.

Sve je tu lažno

SDP se, međutim, nema gdje vratiti. U toj je stranci sve lažno, od imena nadalje. Naši nominalni socijaldemokrati u pitanjima ekonomije i socijale nikada se nisu bitno razlikovali od konzervativaca. U očima civiliziranih birača jedina njihova prednost u odnosu na desnicu iscrpljivala se u činjenici da su branili – bojažljivo, ali ipak - vrijednosti antifašizma i zalagali se za sekularnu državu. I to je sve.

Za kraj druge dekade trećeg milenija, i nije bogzna što. Sada bi mi netko mogao odbrusiti kako još uvijek preostaje strah.
Zašto SDP i dalje ne bi ubirao profit od uplašenosti birača? Pa zato što ni strah nije vječan. Potraje li predugo - a kod nas hvala na pitanju, itekako traje – pretvara se u tupilo, malodušnost, rezignaciju, apatiju. Ljudi koji nikada nisu naučili glasati „za“, nego uvijek „protiv“, izgubit će i zadnje preostale mrvice prkosa.

Sve to SDP-ovci s partijskom knjižicom, njih ravno 36.000, kako se pohvalio hrvatski Sheldon Cooper, trebali bi imati na umu dok zajedno s nama gledaju kako im stranka propada. Njihova je vjera u mogućnost reanimacije teškog stradalnika velika i, bojim se, potpuno promašena. Ako su nas zadnja tri desetljeća ičemu naučila, onda je to lekcija da nema toga što naš čovjek nije kadar zatući i na vijeke vjekova upropastiti.

Naslovnica Jučer danas malo sutra