Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević: Umjesto krune, u grbu Hrvatske treba biti autobus

Jučer, danas, malo sutra

Što će nam, pobogu, šporki zoološki vrt s teškim vonjima lavova, koza i kuna kad možemo imati uglancani, klimatizirani autobus s mekim i mirisnim presvlakama za siceve?

Ne postoji časni pokojnik u kojega možemo uprijeti prstom i svečano objaviti: "On je izumitelj autobusa!" Kabasta prometala za cestovni prijevoz većeg broja putnika razvijala su se dugo i postupno.
Isprva, radilo se o pukim ekstenzijama kočija koje su pogonili upregnuti konji. Potom se prešlo na parni pogon, njega su zamijenile električne trole, da bi se konačno prihvatio i raširio benzinski motor. Previše je ljudi sudjelovalo u traženju najboljih tehnoloških rješenja i brušenju tuđih ideja da bi ijedan pojedinac mogao ponijeti laskavu titulu oca autobusa. Šteta, jer taj bi se hipotetički zaslužnik – kada bi postojao – mogao slobodno zvati i ocem naše nacije u modernom smislu.

Kad bi se nad vašim glavama, dragi čitatelji, mogao nacrtati stripovski oblačić, u njemu bi sada pisalo: "Je li ovaj normalan?" Nije, barem ne sasvim, skrušeno priznajem, ali to ništa ne govori o utemeljenosti moga, samo na prvi pogled bizarnog, zaključka.

Što bi Dado bez busa

Razmislite načas kako bi naša politička i društvena svakodnevica izgledala bez autobusa, odnosno što bi od nje ostalo. Malo, ako išta. Bez autobusa pobunjeni istarski i kvarnerski škverani ne bi mogli doći u Zagreb da bi se pod Vladinim prozorima spomenuli majki naših visokih čimbenika. Da nije autobusa, Davor Milinović još uvijek bi bio uvaženi član Hrvatske demokratske zajednice, a ne obeščašćeni otpadnik.
Uostalom, što da vam pričam, znate bolje od mene u koliko su važnih, upravo povijesnih prilika cestovne krstarice odigrale presudnu ulogu. Bez busova ne bi bilo velikih narodnih skupova, i to obiju vrsta: onih na kojima su orkestrirane mase iskazivale ljubav trenutačnom voljenom vođi i onih na kojima su se tražile glave vladajućih.

Bez busova ne bi bilo veličanstvenih dočeka, dostojanstvenih ispraćaja, izborni rezultati bili bi mršaviji za barem nekoliko postotnih poena... Konačno, ili prije svega, da nije autobusa, sirotinja bi morala pješke bježati iz ove zemlje. I kako poslije svega ne zaključiti da bi se izumitelju autobusa – samo kada bi takav netko postojao – Hrvati morali klanjati kao Talijani Garibaldiju, Turci Atatürku, a Nijemci Adenaueru?

No, ako već nismo u prilici nakloniti se čovjeku koji stoji iza složene mehaničke naprave koja je presudno odredila i još uvijek određuje naše živote, zašto ne bismo odali počast samoj napravi?

Zašto, primjerice, ne bismo odustali od one nezgrapne krune u državnome grbu, načinjene od pet povezanih štitova s povijesnim insignijama naših pokrajina? Umjesto toga rješenja, iznad šahovnice valjalo bi naslikati autobus, može i zglobni da mekše, kao da ih grli, obuhvati gornje rubove štita s crvenim i bijelim kvadratićima.
Što će nam, pobogu, šporki zoološki vrt s teškim vonjima lavova, koza i kuna kad možemo imati uglancani, klimatizirani autobus s mekim i mirisnim presvlakama za siceve? Takvo rješenje grba poslalo bi i snažnu poruku našim partnerima: da je Hrvatska zemlja koja se ne oslanja samo na prirodne resurse, nego odvažno ide u korak s novim tehnološkim rješenjima.

Dobro, priznajem, možda sam, štono se kaže, prerano kukurijeknuo, možda moja ideja treba dozrijevati još neko vrijeme da bi je široke mase prihvatile, ali vam je ipak velikodušno stavljam na uvid, tek toliko da biste imali o čemu razmišljati dok gledate kako se neka nova garnitura osiromašenih radnika sprema na prosvjed u glavni grad, a njihova djeca na još dalji put u neke tuđe glavne gradove da im se ne bi dogodilo što i njihovim očevima.

Zaokupljenost Hrvata autobusima toliko je snažna da je pravo čudo kako se nitko nije dosjetio dovesti ovdje ozbiljnog investitora da nam sagradi pravu tvornicu tih velikih prometala. Taj ulagač se ne bi morao brinuti kamo će plasirati vozni park, jer malešna Hrvatska s lakoćom može apsorbirati cijelu godišnju produkciju, ma koliko velika ona bila. Ulaganje u autobuse kod nas je igra na siguran dobitak. I da je bilo pameti, škverove bismo davno pretvorili u tvornice busova. Uostalom, kao i brodovi, i oni su od late, a i jedne i druge pogone dizelski motori.

Što bi narod bez busa

Mogli bismo do te mjere usavršiti i iznijansirati proizvodnju pa sklapati namjenske autobuse, recimo, za pobunjeni narod, s prikladnim soškama za odlaganje transparenata ili palica, ili za emocionalno rastrojene iseljenike, s puno papirnatih maramica i prigodnom, nostalgičnom glazbom sa zvučnika.

Ukratko, mogli bismo svašta, ali najvjerojatnije nećemo ništa. Nastavit ćemo po starome sve dok zadnji autobus ne odveze zadnje preostale stanovnike ove zemlje nekamo daleko gdje još uvijek ima nade, posla i budućnosti.

Naslovnica Jučer danas malo sutra