Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Zajedništvo u žalovanju zbog Oliverove smrti jedino je autentično

JUČER, DANAS, MALO SUTRA

Posljednjih nekoliko tjedana naslušali smo se prodika o zajedništvu. Slušali smo, recimo, zanesene naivce koje grije duboka vjera kako je pripadanje masi divota. Takvima čovjek nema srce proturječiti, bolje je pustiti ih da uživaju u slatkoj iluziji koju ispovijedaju i ne otkrivati im da svaka masa - sukladno čeličnom pravilu povijesne dramaturgije - prije ili poslije mora postati rulja. No, slušali smo i cinike s namještenom maskom ganuća, političke kapitalce koji su također patetično palamudili o zajedništvu premda im je savršeno jasno kako ono ni izbliza nije društveni ideal za kojim bi trebalo težiti.

Toliko se toga nadrobilo o nacionalnome jedinstvu da je čak i najtvrdokorniji ljevičar na koncu morao zapljeskati Marku Perkoviću Thompsonu koji je na Jelačić placu dištonavao za pamćenje. Jedan jedincati takt njemu je bio dovoljan da rasprši sve tlapnje o zajedništvu i dokaže kako je u ovoj nepomirljivo podijeljenoj zemlji ono, hvala bogu, nemoguće.

I taman kad smo se počeli prilagođavati na svakodnevicu bez povišenih emocionalnih tonova, tek što se Croatiatrans – kao stanje nacionalnog duha, a ne kao prijevoznička tvrtka – ispuhao, jedna tužna vijest pronijela se zemljom i poljuljala sve što smo mislili da znamo o zajedništvu. Oliverova smrt homogenizirala je zemlju snažnije od bilo koje povijesno važne utakmice ili političkog dekreta. Netko bi sada mogao reći kako smo tek nakon smrti „kozmičkog Dalmatinca“ shvatili koliko je on bio važan integrativni faktor ove zemlje. Drugi bi pak mogao dodati kako je on možda bio jedna od rijetkih fuga koje na okupu drže naše rasute nacionalne pločice. No, takve i slične ocjene ne mogu biti promašenije nego što jesu.

Zoran Predin svojedobno je kazao kako Slovenija svoj natalitet u presudnoj mjeri ima zahvaliti Dalmaciji. Štajerski kantautor nije time htio insinuirati kako su mnoge njegove zemljake začeli ovdašnji galebovi, nego tek upozoriti na notorno: da su Slovenci infišani u naše more, da im je ovo podneblje omiljena destinacija za odmor te da su djeca ljeta u pravilu brojnija od mališana začetih u drugim godišnjim dobima. Ne bih htio biti nepristojan pa nagađati što se zbivalo u sobama, apartmanima ili šatorima gostiju koji su nam stigli sa „sončne strane Alp“, ali ne sumnjam što je erotskim klinčevima prethodilo: čaša-dvije crnoga vina i album-dva Oliverovih romantičnih pjesama.

„Njegova je glazba bila soundtrack naših života.“ Ta se rečenica ovih dana uporno i s puno razloga ponavlja. Sve je u njoj kristalno jasno, samo bi možda trebalo malo razmisliti o stvarnome dosegu posvojne zamjenice. Jer Oliverovu pjesmaricu nismo prigrlili samo mi, domaći, nego i furešti s različitih strana. Zato se za njim ovih dana ne tuguje samo u Splitu, Veloj Luci, Zagrebu... nego i u Mladoj Boleslavi, Olomoucu, Budejovicama... Česi, Poljaci ili Nijemci možda ga ne obožavaju masovno, ali to je drugi par postoli. Jedino što se računa jest činjenica da su njegove pjesme emocionalni okidači koji pokreću karusele uspomena, jednako ovdje, na sunčanome jugu, kao i tamo daleko, u maglovitim sjevernim predjelima.

Zajedništvo kojemu svjedočimo od trenutka kad je objavljena tužna vijest nije pogonjeno nacionalnom vrućicom, ono ne zna za argumente krvi i tla, ne zaustavlja se pred državnim brkljama i ne haje za zastave. Što ja najvažnije, ono nije imperativno, nije naloženo s nekog simboličkog vrha, nisu ga oblikovali ni političke elite ni marketinški gurui. Svatko sam bira hoće li se pridružiti nepreglednoj koloni ožalošćenih ili neće.

Zajedništvo kojemu svjedočimo „samo“ je emocionalno: osjećamo bliskost s ljudima koji dijele naše osjećaje i čije su uspomene jednako ozračene rašpavim baritonom velikog pjevača. No, samo takvo zajedništvo uopće i ima smisla. Frigaj ti jedinstvo koje isključuje druge, koje čitav svijet dijeli na drage naše i mrske njihove.

Ovih dana volim zamišljati – a vjerujem da nisam daleko od istine – jedan prosječan bračni par srednjih godina iz Gornje Radgone ili Škofje Loke. Djeca su im narasla i odselila se, u prevelikoj kući samuju uz dva šnaucera. Shrvala ih je vijest sa splitskih Firula. Za kuhinjskim stolom odčepili su bocu preskupog plavca koju su kupili u Mercatoru, pustili su Oliverov CD i prisjećajući se jednog davnog ljeta sad potiho tule pokušavajući ga pratiti: „Stineu, potroušilo je moure...“
Mogu im se samo pridružiti u neutješnom tuljenju. To je jedina vrsta zajedništva na koju sam spreman pristati i u kojoj sam voljan sudjelovati. Premda bi mi bilo neusporedivo draže da sam i ovu masovku preskočio, a da je Oliver živ živcat, da nam tjera suze na oči samo svojim dirljivim pjesmama.

Naslovnica Jučer danas malo sutra