Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Hrvatskoj nasušno treba Scarlett O'Hara

Puno više od neporecivo veličanstvenog, povijesnog uspjeha naših nogometaša, mene zapanjuje masovna opijenost njihovim pothvatom. Čak ne toliko silina koliko dugotrajnost emocija koje su nam centrifugirale pamet. Svjetsko nogometno prvenstvo završilo je za sve nacije osim za Hrvate, koji bi još malo htjeli uživati u danima ponosa i slave. Vraga malo! Kod nas nitko ni ne pomišlja na fajrunt, svi žele igrati produžetke velikog narodnog veselja i do sudnjega dana raspucavati penale.

To je, naravno, slatko, ali me pomalo i plaši. Ma koliko zvučalo paradoksalno, rekao bih da je tužna zemlja koja se ovoliko raduje. Nekoliko velikih nogometnih predstava kao da je uspjelo nadoknaditi sve naše promašaje i gubitke u drugim sferama života, čudesno kompenzirati svu muku s kojom se inače iz dana u dan hrvamo. Vedrina i optimizam prelili su se s nogometnih stadiona na ulice i već danima tuku veseli ritam svakodnevice.

To je, moram se ponavljati, slatko, ali me pomalo i plaši. Lijepo je biti okružen ljudima koji glasno, srčano i s punim uvjerenjem ispovijedaju penso positivo svjetonazor. Opasno je, međutim, razdragano se smiješiti zatvorenih očiju, ne mareći za ono što se događa oko tebe ili, još gore, umišljati da su prilike kojima si okružen kudikamo bolje nego što uistinu jesu.

Šukerova ostavština

Eto, primjerice, zadnjih dana s mnogih se strana ponavlja mantra kako nakon blistave ruske epopeje svi na svijetu znaju za nas. Toj ocjeni nitko pametan neće proturječiti, ali joj može ponešto dodati. Naime, da je globalna prepoznatljivost Hrvatske neobično slična smajlićima kojima se prijatelji, znanci, čak i potpuni neznanci časte po društvenim mrežama. Lijepo je vidjeti mala nasmiješena sunašca, ali se ona, na žalost, ne mogu materijalizirati u konvertibilne svote.

Konačno, istu rečenicu slušali smo i 1998. godine. I tada su svi na svijetu znali za nas. U vremenu prije Facebooka, Twittera ili Instagrama i s rudimentarnim internetom, glas o umijeću Vatrenih proširio se do najudaljenijih zakutaka planeta. Godinama kasnije nasmijavale su nas dokumentarne televizijske reportaže naših putopisaca koji su u najvećim pustinjskim ili prašumskim zabitima otkrivali ozarene domoroce odjevene u izblijedjele majice s crvenim kvadratićima, koji se kunu u Šukera.

I što je od svega toga preostalo? Naš slavni centarfor kojemu su se prije dvadeset godina radovali ne milijuni, nego milijarde ljudi, danas može razveseliti tek ponekog krupjea. A koliko je impresivni sportski uspjeh njegove generacije pripomogao Hrvatskoj, dovoljno govori podatak da smo u zadnja dva desetljeća izgubili ravno tristo tisuća stanovnika. Tim ljudima nogomet je do danas ostao jedna od rijetkih veza s domovinom od koje su utekli, jer za njih ovdje nije bilo kruha, premda su za Hrvatsku tada, baš kao i sada, svi u svijetu znali.

Naravno da za tako tužan rasplet nogometaši ne snose ni mrvicu odgovornosti. Samo želim podsjetiti na neupitnu činjenicu kako nam njihov svojedobni veleuspjeh nije donio ništa osim veselja koje je, potpuno logično, bilo ograničenog roka trajanja.

Mrzi me kvariti feštu i minirati dobro raspoloženje, ali netko i to treba činiti. Jer, bilo bi strašno opasno da razdragane mase ozbiljno povjeruju u slatku utopiju kojoj su se tjednima radosno predavale. Recimo, da je narodno jedinstvo vrijednost bez premca, a država, ma kakva ona bila, iznad svega. Ove dvije sastavnice zajedno tvore školsku definiciju totalitarizma i predstavljaju najkraći put ne u bolju, prosperitetnu budućnost, nego u jadnu prošlost.

Dresove u ormare

Premda se nipošto ne bih plašio eventualne željezne homogenizacije Hrvata. Meni se, naime, čini da nacija čije je jedino vezivno tkivo nogometna reprezentacija ima veliki problem, toliko velik da njezino tobožnje jedinstvo može funkcionirati samo u navijačkim pjesmama koje izvodi dištonani zbor pripitih tifoza.

Hrvatskoj u ovome trenutku treba Scarlett O'Hara koja će nas sve podsjetiti na notornu činjenicu: Sutra je novi dan. Štoviše, Hrvatskoj treba i Rhett Butler koji će njezinu misao prisnažiti i još joj ponešto dodati: Sutra je novi dan, a stari računi stižu na naplatu.

Čak je i gospođa predsjednica prestala grliti sve neznance redom, ignorirajući upale mišića i utrnuća tetiva. Nimalo ne sumnjam, snaći će se ona. Kao i toliko puta do sada, pronaći će druge žrtve da im svojata uspjehe. Zato se, dragi čitatelji, pokušajte snaći i vi. Konzervirajte sjećanja na ludo ljeto 2018., spremite dres u ormar i krenite dalje. Jer, nastavite li feštati bez kraja i konca, umjesto dalje, završit ćete dolje.

Naslovnica Jučer danas malo sutra