Puno više od neporecivo veličanstvenog, povijesnog uspjeha naših nogometaša, mene zapanjuje masovna opijenost njihovim pothvatom. Čak ne toliko silina koliko dugotrajnost emocija koje su nam centrifugirale pamet. Svjetsko nogometno prvenstvo završilo je za sve nacije osim za Hrvate, koji bi još malo htjeli uživati u danima ponosa i slave. Vraga malo! Kod nas nitko ni ne pomišlja na fajrunt, svi žele igrati produžetke velikog narodnog veselja i do sudnjega dana raspucavati penale.
To je, naravno, slatko, ali me pomalo i plaši. Ma koliko zvučalo paradoksalno, rekao bih da je tužna zemlja koja se ovoliko raduje. Nekoliko velikih nogometnih predstava kao da je uspjelo nadoknaditi sve naše promašaje i gubitke u drugim sferama života, čudesno kompenzirati svu muku s kojom se inače i...