Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Grintanje protiv turizma osnovno je i neotuđivo ljudsko pravo

Kontinentalcima to nikako ne ide u glavu, pa je potrebno uporno i stalno ponavljati: prirodno je i neotuđivo pravo svakog primorca glasno grintati protiv turista. „Zašto, pobogu?“ - već čujem kako se u nevjerici križa neupućeni žitelj Garešnice ili Popovače, koji turiste, osobito strane, može vidjeti samo u televizijskome dnevniku. „Pa zar vi Dalmoši ne živite od gostiju, ne?“ – znatiželjno će upitati kontinentalac razdražen činjenicom što su ljudi iz priobalja tako razdražljivi.

Pa hajde da jednom konačno stvari istjeramo na čistac. Ne, mi Dalmoši an ženeral – kako bi se reklo na Kruševića gumnu - ne živimo od turizma, premda ne bih isključio mogućnost da bismo u perspektivi od njega mogli umrijeti. Naravno, neki, zapravo mnogi među nama, pokušavaju – i uspijevaju! - snaći se u tome poslu. Da nije tako, Split ne bi imao službeno prijavljeno 33.201 postelju za iznajmljivanje, a cijela županija njih oko 170.000.

Grad 17 stoljeća

„Pa dobro onda, Splićani dragi, u čemu je problem?“ – mogao bi nastaviti svoje ispitivanje gospodin iz Garešnice ili Popovače. Problema, naravno, ima koliko hoćete, ali krenimo od onih najkrupnijih. Za početak, od pamćenja. Svatko koga u zadnjih desetak godina nije pogodila Alzheimerova bolest dobro zna da je Split već sedamnaest stoljeća grad. Nije, dakle, ni destinacija, ni resort, ni neki drugi turistički bog Jokin, nego misto. I to ne bilo kakvo, nego velo.

Da, imamo 33 tisuće kreveta viška, ali i dvadesetak tisuća studenata koje, vidi vraga, na fakultetima ne podučavaju kako zatezati plahte ili filetirati palamide. Ako smo u međuvremenu zaista postali grad konobara, kuhara i sobara, onda bi netko trebao poručiti toj djeci da džaba kreče, štono kaže stara fraza.

Kad kontinentalac krene njurgati kontra Dalmoša jer ga strašno srdi što razmaženi južnjaci ne shvaćaju kako bi bez turizma crknuli, onda meni dođe da ih sve redom – sjevernjake, naravno – postrojim pa krenem šamarati. Da, nema sumnje, bez turizma bismo crknuli. Ali ne samo mi, južnjaci, nego bez iznimke svi državljani ove zemlje, ma gdje živjeli i radili.

Naš proračun većinski pune konobari, kuhari i sobari zaposleni na sunčanome jugu, i na tome im vječna hvala. Ali od njihova znoja korist ne ubiru ljudi iz priobalja. Da, naravno, ubiru ga priobalni vlasnici manjih ili većih, ali dobro uhodanih i uspješnih obrta, odnosno tvrtki koje servisiraju potrebe gostiju.

No, ostatak primorskog stanovništva od turizma nema nikakve izravne koristi. Dapače, ima samo izravnu štetu. U Splitu, primjerice, morate biti strašno gladni da biste se odvažili sjesti u restoran, jer su cijene spize tamo nekoliko puta veće nego na kontinentu.

Opisujući splitske prilike na početku dvadesetog stoljeća, Miljenko Smoje svojedobno je zapisao kako su se siromašni roditelji ovim riječima znali obraćati svojoj djeci: „Budeš li dobar, pape će te u nedilju odvest na Rivu gledat kako gospoda ližu đelate.“

Sve me strah da bi se povijest, ta notorna ponavljačica, još jednom mogla vratiti u doslovnome obliku. A kad već jest tako, nije li prirodno i pošteno dopustiti nam barem da u miru ronjamo zato što smo prisiljeni živjeti usred turističkog Disneylanda? To prije što se mi, Dalmoši, patimo za sve ostale Hrvatice i Hrvate: i za Međimurce, i za Podravce, i za Slavonce...

Grintanje nam ostalo

Nekidan je predstavljena studija prihvatnih kapaciteta u kojoj, među ostalim, stoji kako je kod Splićana zabilježen “početni stupanj netolerancije“ prema turistima. Onome mome gospodinu iz Garešnice ili Popovače to bi mogao biti sjajan povod da izlije još jednu kiblu žuči po južnjačkim glavama i krene popovati o našemu tobožnjem divljaštvu.

A meni se pak čini kako uočeni početni stupanj netolerancije predstavlja zapravo najljepši kompliment što ga je uopće moguće izreći na račun Splićana. Jer, itekako mi je poznato koliko se, siroti, patimo, zbog invazije turista, tih skakavaca globalizacije koji su nam de facto oteli grad. Znam i da smo svi mi redom na glasu kao čeljad prijeke naravi i kipućeg temperamenta, skloni neugodnim, gdjekad i nasilnim ispadima.

Unatoč svemu, naša tolerancija još je na početnom stupnju. Ako to nije potvrda splitske otvorenosti, dobrodušnosti i širine, onda ne znam što jest.

Ne tražimo priznanja, ne čeznemo za komplimentima, doista nam nitko ne treba laskati. Ma što god govorila gospoda iz Garešnice i Popovače, mi ćemo nastaviti kao i do sada: svojim osmijesima servisirati gospodarsku granu koja nas polako proždire. Samo nas pustite da uživamo u jedinom privilegiju koji nam je preostao – grintanju.

Naslovnica Jučer danas malo sutra