Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Masovni egzodus očajnika sjajna je vijest za vladajuće

Autobusi za Njemačku puni su novih iseljenika

Toliko sam sit priča o iseljavanju da bih se najradije iselio, ali neću, jer netko mora ostati zadnji, pogasiti svjetla, zavrnuti ventile i zaključati kuću. Negdje sam pročitao kako dnevno 180 ubogih duša napušta ovu zemlju, što će reći da Hrvatska sliči havariranome brodu čija je oplata usporediva s procidušom. I taj se trend zadugo neće preokrenuti.

Ključni problem ne krije se u činjenici što su naše političke elite nesposobne i pokvarene. Naravno da jesu, ali postoji i treći, još važniji razlog. Naši fićfirići u sivim odijelima od listera (tu, dakako, ubrajam i dame, samo što ne znam ženski rod imenice fićfirić) ne umiju razmišljati čak ni mandatno, dakle, praviti četverogodišnje planove.

Najudaljenija budućnost do koje se oni u maštanjima mogu dobaciti istječe najkasnije za dvije godine. Tada, na polovici svoga mandata, oni prestaju tratiti vrijeme na obavljanje posla za koji su plaćeni. Sve svoje nejake intelektualne potencijale uprežu u jaram samo jednoga cilja, osvajanja sljedećeg mandata.

Predsjednica Republike u tom je smislu neobično zanimljiva iznimka. Ona, naime, nije sačekala da dođe do polovice Ustavom zajamčenog roka vladanja, nego je krenula u kampanju za reizbor već prvoga radnoga dana u fotelji državne poglavarke.

Nema nade

Kako bilo da bilo, od tako kalibrirane čeljadi neumjesno je očekivati da će riješiti problem čije posljedice dugoročno gledano ne samo da mogu, nego zajamčeno hoće biti katastrofalne. Dapače, političarima ova atmosfera opće bježanije samo ide na ruku. Jer, što drastična gesta napuštanja rodne zemlje i definitivnog odlaska u bijeli svijet zapravo znači?

U sociološkoj literaturi svaka se emigracija (bez obzira na to je li motivirana ekonomskim ili nekim drugim razlozima) tumači i kao očitovanje političkih stajališta. Za onoga tko je dao petama vjetra običava se reći kako je „glasao nogama“. U našem slučaju to će reći da svakoga dana 180 ljudi glasa kontra HDZ-a, pa tako već tjednima, mjesecima, godinama...

Manji dio njih pobjegao je jer ne želi živjeti u zemlji koja je već trideset godina na nizbrdici. Veći je pak utekao iz još važnijeg razloga. Oni nisu otišli zato što ne žele tu živjeti, nego zato što ne mogu: u Hrvatskoj za njih nema apsolutno nikakve nade.

Njihov odlazak grozna je vijest za sve koji ih vole. A političari nemaju za to nijedan razlog. Dapače. Nezadovoljne, gladne, frustrirane, očajne... nitko ne želi vidjeti pod svojim prozorima. I najgori ponavljači definitivno su naučili neke povijesne lekcije. Jasno im je, recimo, da muku i gnjev - jednom kad se mase izliju na ulice - nitko nije kadar kontrolirati, čak ni pendrekom. Zar nije bolje pustiti da nezadovoljnici naprosto odu tamo gdje misle ili se barem nadaju da će im biti bolje?

Naravno da nije! – sad bi mi mogao odbrusiti bilo tko prosječne pameti, svjestan činjenice da će toliki odljev žena i muškaraca u najboljim godinama pretvoriti ovu zemlju u hospicij kojim tumaraju samo dekintirani starci, jer će mirovinski sustav kolabirati. Ali već sam vam rekao, sve što se ima dogoditi za dvije ili tri godine našim je političarima daleka budućnost o kojoj oni nisu kadri razmišljati sve i kad bi htjeli.

Dobro i loše

Ma koliko javno kukali i zdvajali zbog egzodusa kojemu svjedočimo, političari se intimno raduju svačijem odlasku. Jer svi emigranti kad se zbroje zajedno predstavljaju bogovsku vijest: da je, naime, ova zemlja olakšana za nekoliko stotina tisuća problema koje bi, u suprotnom, vladajući morali rješavati. A zar nije ljepše čekati da se problem odlije i s adrese nekog domovinskog biroa za socijalu otperja do sličnog šaltera u Kilkennyju ili Augsburgu?

Naravno, kako to već i inače biva, svaka dobra vijest za vladajuću garnituru razorno je loša za običan svijet. Nastavi li se – a hoće, nema šanse da neće – trend odlaska ljudi kojima se gadi HDZ, u zemlji će preostati samo entuzijastični birači te stranke i nešto malo ostarjelih i nemoćnih građana kojima je prekasno prestrojavati se u gastarbajtere.

A kad jednom kihne – a hoće, nema šanse da neće – mirovinski sustav, predsjednica Republike i premijer neće biti tu da svjedoče kolapsu.

Kao što su na časne domovinske dužnosti došli iz ugodnih bjelosvjetskih sinekura, tako će se tamo i vratiti jednom kad im isteknu mandati. Iz klimatiziranih kabineta u Bruxellesu ili Strasbourgu gledat će u tmaste, crne oblake i odbrojavati do odlaska na godišnji odmor koji, naravno, neće provesti u starome kraju, jer tamo više nema nikoga, tek tu i tamo možeš opaziti kojega žilavog starca koji je odavno trebao krepati od gladi, ali se i dalje tvrdoglavo opire neizbježnom, stoka jedna.

Naslovnica Jučer danas malo sutra