Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Zašto se Crkva skriva iza opskurnih udruga umjesto da izađe na izbore? 

Jučer, danas, malo sutra

Ako već želi odlučivati o svim sferama javnoga života – a želi! - upletati se u privatnost građana – a upleće se! - zašto Katolička crkva u Hrvatskoj ne izađe na izbore? Pitanje možda zvuči naivno ili čak djetinjasto, ali nije lišeno čvrstoga logičkog temelja.

Svaki pojedinac ili društvena skupina koji su nezadovoljni upravljačkom garniturom zemlje, odnosno kursom kojim ona brodi, imaju pravo uključiti se u političku utakmicu kako bi vlastite ideje pokušali nametnuti većini birača.

Nemaju šansi

To, međutim, naša Crkva ne čini. Njoj ne pada na pamet izaći na otvoreno tržište političkih ideja. Draže joj je docirati s visine, tražeći prikladne marionete kojima će upravljati.

Koji razlog kaptolsku vrhušku demotivira od izravnog bavljenja politikom, dakle, bez posredovanja opskurnih građanskih udruga ili stranaka koje u manjoj ili većoj mjeri nadzire? Svijest o tome da je Hrvatska još uvijek laička država u kojoj Ustav nalaže strogu odvojenost bilo koje crkve od države? Nemojmo se nasmijavati.

Lijepome dijelu toga društva ni Sveto pismo nije dovoljno sveto da mu se ne bi svakoga dana narugali izjavama koje proturječe duhu evanđelja. Razlog je kudikamo pragmatičnije naravi. Crkva, naime, zna da na izborima ne bi imala nikakvih šansi, jer bi oni samo razotkrili licemjerje golemih razmjera što ga prilježno njeguju i pastiri i ovčice.

Zašto je postotak vjernika u ovoj zemlji jednak postotku birača Kim Jong-una u Sjevernoj Koreji? Zato što taj izbor ništa ne košta, a može ponešto donijeti. Cijenu konkordata jednako plaćaju vjernici i nevjernici, samo što su potonji i njihova djeca obilježeni kao crne domovinske ovce. No, cijena ulaska visokih prelata u visoku politiku bila bi primjerena, dakle, papreno visoka, a ta mogućnost jednako plaši i vjernike i nevjernike.

Pokušajmo na trenutak zamisliti kako bi izgledao hrvatski politički svagdan da neka crkvena partija nadmoćno pomete svu konkurenciju na izborima. Znajući kako stoje stvari u katoličkoj hijerarhiji - gdje žena nema niti ih smije biti, jer je njima mjesto u kuhinjama, praonicama i peglerajima - dobili bismo saziv Sabora bez jedne jedine zastupnice. Žena ne bi bilo ni u Vladi, javnim poduzećima, nacionalnim ustanovama čija vodstva amenuje službena politika...

Žene? Ma da, mrš u kuhinju

A i kako bi ih bilo. U zapadnome svijetu naprosto ne postoji institucija koja bi zagriženije branila spolnu nejednakost i rodne stereotipe od Katoličke crkve. Kad bi kaptolski metar postao mjerom svih stvari, žene bi postale „drugotne“ - kako je to svojedobno objasnio jedan pronicljivi teolog u članku što ga je publicirao „Glas Koncila“ – a njihova prava minijaturizirala bi se do dimenzija bonsaija.

U tome slučaju popularna sintagma „katolička džamahirija“ ne bi bila tek retorička figura, nego matematički precizna definicija poretka pod kojim stenje ova zemlja.

Mogućnost crkvenog osvajanja svjetovne vlasti trebala bi nas uplašiti ne samo zato što bi u tom slučaju naše sestre, majke, supruge i kćeri preko noći bile teleportirane u srednji vijek. Takav rasplet značio bi i to da smo svi pali u milost i nemilost ljudi koji su nesposobni za samostalan život, nisu kadri ništa privrediti i dubinski ne razumiju princip jednakosti sviju pred zakonima.

Što zbog Vatikanskih ugovora koji su Crkvi i njezinim službenicima zajamčili masnu apanažu bez ikakvih tržišnih briga, što zbog izuzetosti iz poreznog sustava, kojom se dopušta pružanja usluga bez izdavanja računa, naši pastiri već skoro tri desetljeća žive bez ikakvih egzistencijalnih tegoba i briga, potpuno imuni na sve krize i recesije.

Kad bi oni stupili na čelo države čiji je dug tako visok da bi ministar financija svakoga jutra trebao ići na posao opremljen cepinom i maskom za kisik, pozavidjeli bismo generaciji naših pradjedova koje je poharala španjolska gripa. Mi bismo, naime, umirali u kudikamo većim mukama.

Pametni Hrvati

To građani ove zemlje makar intuitivno razumiju i zato bi ih užasnula mogućnost izlaska Crkve na izbore. Srećom za nas, jasno je to i kaptolskoj vrhuški. Zato nema apsolutno nikakve šanse da se ona otvoreno, bez skrivanja iza grozdova, hrastova i drugog parapolitičkog raslinja, uključi u političku borbu.

Kao i do sada ona će djelovati iz drugoga plana, slijedeći svoju tradicionalnu Gepetto-Vegeta politiku: i dalje će biti lutkar koji drži konce u svojim rukama i miješa se u sve. A i narod će nastaviti kao i do sada: svi Hrvati pisat će se kao gorljivi katolici i još gorljivije moliti boga da crkveni ljudi nikad ne dođu na vlast.

Naslovnica Jučer danas malo sutra