Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Naši su olimpijci ugodno iznenađenje samo za korejski GSS

„U karijeri sam promašio više od 9000 koševa. Izgubio sam skoro 300 utakmica. U 26 utakmica preuzeo sam odgovornost gađanja zadnjega šuta i promašio. U životu sam stalno griješio i podbacivao. Zato sam i uspio.“

Ove riječi izgovorio je Michael Jordan i kad ih čovjek čuje iz njegovih usta, mora se naježiti. Problem s ovom i sličnim poučnim izjavama koje bi trebale ohrabriti mlađe naraštaje da vrijedno vježbaju i ne pokleknu pred povremenim neuspjesima jest u tome što one ipak nisu za svačije uši. Lijepo je da ih čuju neka darovita djeca s manjkom samopouzdanja.

No, strašno je kada postanu životnim credom klinaca koje ne muči manjak vjere u vlastite potencijale, nego sami manjkavi potencijali. Što dobijemo u tom slučaju? Ne želim biti neugodan, ali nešto nalik našoj zimskoj olimpijskoj reprezentaciji.

Grozno, a odlično?

Hrvatski alpinci i nordijci ispraćeni su na daleki put u olimpijski Pjongčang bez prevelikih, ma zapravo bez ikakvih očekivanja. Da ih je tko pitao kojega vraga uopće odlaze na put, zacijelo bi ponovili onu slavnu Coubertinovu utjehu za luzere. Ali ako fakat vrijedi princip da je važno sudjelovati, zašto onda, dragi čitatelju, ti i ja sjedimo doma?

Da se ne bismo brukali nekim groznim plasmanom? Ako je to jedini razlog našeg ostanka na tvrdoj stini zavičaja, onda smo komotno i mi mogli spakirati kufere. Ako ništa drugo, mili moj čitatelju, ti i ja imali bismo toliko pristojnosti da svoj jadni rezultat nazovemo pravim imenom, da priznamo neuspjeh i pospemo se pepelom.

Naši olimpijci su, međutim, dečki tvrđega kova. Jedan od njih – zove se Krešimir Crnković - nekidan se natjecao u skiatlonu na 30 kilometara i osvojio 53. mjesto. I što je o tome plasmanu imao reći njegov trener Zoran Skender?

„Krešimir je ugodno iznenadio, pogotovo u klasičnoj tehnici trčanja u kojoj je dao i više od svog maksimuma“, s ponosom i primjetnim ganućem kazao je naš ekspert. Radost u hrvatskom stožeru još je i veća jer Krešimirov fah nije skiatlon nego biatlon. To će reći da njemu više leži kombinacija trčanja i raspucavanja od monotone jurnjave na skijama. No, nakon utrke u Koreji, tko zna, sve su opcije otvorene. Njegov trener ne želi prejudicirati odluku o budućnosti velike nade našeg skiatlona.

„E, pa ta odluka mora pripasti njemu i ljudima u savezu. On je kvalitetan biatlonac, mora sam odlučiti. Mlad je i mogao bi biti budućnost hrvatskog skijaškog trčanja“, ističe Skender.

Nije, međutim, dotični trener jedini koji se trsi uvjeriti nas kako se nekidan u zasnježenoj vukojebini nedaleko od Pjongčanga dogodila velika stvar za naš olimpijski sport. Njegov entuzijazam dijele i izvjestitelji.

Jedan je recimo izvolio istaknuti kako je rezultat još i impresivniji znamo li da je ostvaren „u izuzetno jakoj konkurenciji i po ekstremnim zimskim uvjetima“. Da se, eto, naša uzdanica natjecala u konkurenciji pacijenata s ortopedije i po ekstremnim ljetnim uvjetima, tko zna gdje bi na koncu završila. Možda bi se čak uspela i do vrtoglavo visokog 37. mjesta.

Ne bih volio da me se krivo shvati. Nemam ništa protiv gubitnika, dapače, uvijek sam se držao slavne Grunfove maksime „Bolje herojski ustuknuti nego kukavički pobijediti“. Ako me išta nervira, to su šampioni kojima uspjeh počesto prebaci pamet, pa počnu ozbiljno vjerovati kako su zadužili ovu napaćenu zemlju čiji im se nezahvalni narod ne klanja dovoljno duboko. Kad čujem da su naši zlatom ovjenčani sportaši najbolji ambasadori Hrvatske, poželim ih sve raseliti u daleke predjele da nas, eto, tamo predstavljaju i više se ne vraćaju doma.

Eno Hrvata, ipak su živi

No, zaista ne vidim ni jednoga razloga zašto bismo mi – govorim o nama luzerima iz publike – trebali financirati sebi slične gubitnike da španciraju bijelim svijetom i poslije svega još slušati kako su svojim bjelodano kilavim nastupom „ugodno iznenadili“. Jesu možda, ali gorsku službu. Vjerujte mi na riječ, bilo je to otprilike ovako...

S poprišta natjecanja davno su otišli i sportaši i zadnji, najuporniji gledatelji. Ostali su samo odvažni spasioci i njihovi bernardinci koji oko vrata imaju bačvice konjaka. Oni i dalje strpljivo čekaju naše reprezentativce pred ciljnom ravninom. A Hrvati kao da su propali u zemlju, niti se vide, niti čuju.

Korejske GSS-ovce polako počinje savladavati malodušnost. Pomišljaju na najgore, pretresaju sve sumorne scenarije, smrknuli se kao nebo pred oluju. Kad iznenada, ne lezi vraže, na obzoru se počinju pomaljati obrisi naših iznemoglih sportaša. „Eno Hrvata, ipak su živi“, kaže jedan spasilac. „To je fakat ugodno iznenađenje“, vedro prisnažuje drugi.

Naslovnica Jučer danas malo sutra