Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Dvije milijarde razloga za paničan strah od trećeg čina

A sad ozbiljno: što ćemo s tolikim naoružanjem i vojnom opremom? Kako misliš tolikim? Kolikim tolikim? – mogao bi me sada upitati poneki slabije obaviješteni čitatelj. Evo mu i odgovora: Samo ove godine u obrambeni sektor ulupat ćemo okrugle dvije milijarde kuna. Znaju li u vrhu vlasti nešto što mi ne znamo? Prijeti li nam možda kakva invazija? Ili sav taj arsenal slažemo onako, za ne daj bože, po principu "ne pita mi jist"?

Netko zlurad mogao bi pomisliti kako u Banskim dvorima stoluje garnitura predanih štovatelja lika i djela pokojnoga maršala koji nas je, među ostalim, zadužio i sljedećom besmrtnom doktrinom: "Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat." No, u to je vrlo teško vjerovati znamo li koliko se vladajući trude (a, bogami, i uspijevaju) narugati Brozovoj ostavštini.

Parazitski resori

Prije će biti da oružje gomilaju zato što strepe od sasvim izglednog rata koji nam se sprema. U tom slučaju, bojim se kako su dvije milijarde apsolutno nedostatan iznos. Ta se svota potroši već u prvome tjednu svakog iole ozbiljnijeg međunarodnog sukoba. Ako nam rat uistinu prijeti, onda budžet za obranu ne bi smio imati nikakve limite. Dapače, u Krstičevićevu blagajnu valjalo bi preliti pare iz svih drugih resora.

Najprije iz onih parazitsko-pederskih kao što su kultura, obrazovanje i znanost, a potom i ostalih. Čak ni zdravstveni fond ne bi smio biti izuzet iz projekta velike domovinske žrtve. Konačno, dok topovi grme, ne priliči se liječiti ništa osim prostrijelnih rana. Je li tako? Dabome da je tako!

Samo... što ako su se naši vladajući malo preračunali? Ako nitko živ nije blesav osvajati Hrvatsku? Okej, sa susjedima smo posvađani, no oni su svi redom ili manji ili jadniji od nas. Činjenica što se grčevito bore za maštil-dva mora ili brežuljak na kojemu ne raste ništa osim djeteline još uvijek ne znači da bi htjeli osvojiti sve naše ljupke predjele: Liku, Baniju, Kordun, Bukovicu, pučinske otoke...

Ubijte me, ali nikako ne mogu zamisliti Zorana Predina, Ditku Haberl i Ota Pestnera kako pjevaju, recimo, "Spremaj, majko, kreveta" ili "Rodila me majka Slovenka".

Sa Srbima mi u tom smislu ide nešto malo lakše, ali oni imaju drugi problem. Što su u nogometnome svijetu Andora i Farski Otoci, to su Srbi u vojnom smislu. Njima kao da je suđeno izgubiti svaki rat u kojemu sudjeluju, pa čisto sumnjam da bi si u dogledno vrijeme htjeli priuštiti neki novi.

No, ako se ne moramo plašiti nervoznih susjeda, tko nam preostaje? Rusima smo predaleko da bi šporkavali ruke, a Amerikanci nas ionako ne moraju osvajati – dovoljno je samo da telefoniraju. Kad podvučemo crtu, ispada kako poštenog agresora ne bismo mogli naći ni da ga svijećom tražimo.

Poslovi u škuribandi

Što će nam onda oružje? Na pamet mi padaju samo dva moguća odgovora. Gdje god i kad god država kupuje na veliko – svejedno je što, zrakoplove ili čavle – omaste se i oni koji to nipošto ne bi smjeli. To možda izmiče strogoj i doslovnoj definiciji krađe, ali se krasno uklapa u koncept pogodovanja i kupovanja utjecaja.

Nema, naime, bolje trgovine od one oružjem. Avioni, tenkovi, puške i pištolji nisu dječja hrana ili igračke pa da se mušterija iz šopinga vraća s računima koje svakome može na zahtjev i uz osmijeh predočiti. Kao i u izvanbračnom seksu, diskrecija se tu podrazumijeva. A dokle god se poslovi odvijaju u škuribandi, bit će i prilike da netko zgrabi ono što mu ne pripada.

No, čak i kad bi se dogodilo čudo, pa svih dvije milijarde proračunskih kuna čisto i transparentno, bez i najmanje sumnjive primisli, završilo na zakonitim računima poslovnih partnera, preostalo bi dovoljno razloga da sačuvamo ozbiljne rezerve prema takvim poslovima.

Oružje, naime, proizvodi stanovite, razmjerno neugodne učinke čak i kad ga nitko ne koristi. Ono ne služi samo ubijanju nego i zastrašivanju. A matematika je tu vrlo jednostavna: više oružja pretpostavlja više razloga za zebnju. Dvije milijarde kuna uloženih u opremanje arsenala ozbiljna su investicija i u raspirivanje atmosfere straha, društvene paranoje i ohrabrivanje svih huškačkih napora.

Postoji, međutim, još jedan itekako ozbiljan problem s oružjem. O njemu vojna doktrina nije kazala niti slova, ali je zato odlično elaboriran u dramaturgiji. Anton Pavlovič Čehov davno je ustanovio kako puška koja visi na zidu u prvome činu mora opaliti u trećem.

Zamislimo li – što baš i nije teško – da je vrijeme u kojemu živimo prvi čin, a naoružanje vrijedno dvije milijarde kuna ekvivalent onoj Čehovljevoj puški, onda me strah i pomisliti što nas čeka u trećemu činu.

Naslovnica Jučer danas malo sutra