Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Nije prirodno da se Ruža Tomašić bori protiv mraka

I reče Bog: 'Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju.' I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro.

Nakon što se pobrinuo za doličnu iluminaciju vanjskih prostora, Svevišnji se nije – ili možda ipak jest, ali nas o tome „Knjiga postanka“ nije izvijestila – pozabavio pitanjem rasvjete interijera. Njegov propust (ako ga je uopće bilo) ispravila je Europska unija čiji su metodični činovnici normirali sve sfere našega života, čak i naše smrti, pa tako i pitanje koje ćemo žarulje koristiti.

Dijabolične žarne niti

EU je prvo uvela reda u naše stanove i propisala nam kakva rasvjetna tijela moramo postavljati u svojim zahodima i spavaćim sobama, a potom se pozabavila i većim potrošačima. Savršeno u skladu s onom narodnom „ničija nije gorjela do zore“, konačno se dohvatila i kazališnih kuća najstrože im zabranjujući korištenje sijalica sa žarnom niti i namećući LED rasvjetu.

Iz splitske perspektive ekološki aspekt ove priče podosta je maglovit, ali tome se i nije čuditi. Do prije nekoliko mjeseci kirurške maske u našem su gradu nosili samo rijetki paranoični turisti iz Azije, a danas je taj rekvizit upravo neizbježni accessoire svakoga građanina bez obzira na njegovu dob, spol ili zanimanje.

Voda koju pijemo u redovitim se razmacima zamućuje, a zrak koji udišemo nema miris toaletne vodice nego toaleta kao takvog, i to onog u kojemu se ispraznio cijeli autobus putnika nakon krepkoga ručka. Onome tko se pati u takvim okolnostima nije baš jednostavno uživjeti se u globalnu muku onečišćenja i sažalijevati cijeli planet kojemu prijete dijabolične žarne niti. Ono malo sućuti što je imamo, mi čuvamo za naše najbliže.

Ali, hvala Bogu, postoje i odgovorniji ljudi od nas. Pun ih je Bruxelles. Njihovom milošću i Hrvati bi se uskoro trebali početi odgovornije ponašati. Najava rasvjetne perestrojke duboko je, međutim, uznemirila našu kazališnu zajednicu.

Naši dekintirani teatri naprosto si ne mogu priuštiti bacanje starih i kupnju novih reflektora i pripadajuće opreme. Žele li poštovati novu pravnu regulativu, ne preostaje im ništa drugo negoli staviti ključ u bravu i Hrvatima na neko dulje vrijeme oduzeti mogućnost da večeri provode gledajući drame, opere i balete.

Osim novčanog, postoji i još jedan, nazovimo ga profesionalni, razlog za otpor europskome (ne uhidbenom nego kupidbenom) nalogu. Starinske žarulje naprosto daju toplije i mekše svjetlo, koje se nikakvim LED kerefekama ne može nadomjestiti, tvrde meštri scenske iluminacije. No, taj dio argumentacije malo koga zanima naprosto zato što ga malo tko i razumije. S druge strane, čim se povede razgovor o besparici, svi shvaćaju o čemu se radi.

Na braniku teatra

I tako, kad je priča o žaruljama i kazalištu dospjela do široke javnosti, reagirali su – imali smo prilike čitati – i naši europarlamentarci. I to ne jedno ili dvoje, nego svi redom, bez obzira na stranačku pripadnost i svjetonazorske preferencije. Svi su kao jedan stali rame uz rame na branik domovinskog teatra svečano prisežući da će na bruxelleskoj bojišnici, ako treba, i iskrvariti za sveti cilj obrane naše scenske umjetnosti.

Eto lijepe prigode da zagudimo kako je divno i blagorodno svjedočiti takvome zajedništvu, jer samo ujedinjeni i predani istome cilju možemo koračati prema boljem sutra. Naravno, od mene tu vrstu guđenja nemojte očekivati. Jer, ako me išta može ispuniti užasom, to su manifestacije narodnog jedinstva.

Među onima koji su se velikodušno dali upisati u dragovoljce rasvjetnoga rata ima i čeljadi koja, recimo, Oliveru Frljiću ne bi palila reflektore nego pod njim lomaču. Zagrebačkom HNK oni bi, pak, od svih mogućih rasvjetnih pogodnosti najradije pružili lumin. Ovih dana oni se trse uvjeriti i našu i europsku javnost kako bi sve učinili da pomognu kulturi i umjetnosti.

Kad čujem da se kazališnome mraku suprotstavljaju Ruža Tomašić ili bilo tko iz HDZ-a, ne znam što bih prije, pucao od smijeha ili se propucao od očaja. Znam samo da jedva čekam da se slegne ova rasvjetna prašina i iznova se vratimo u prirodni poredak stvari – u stanje u kojemu zajedništvo, kako je i red, nije moguće, barem ne s barbarskom desnicom. Ako smo već raskrstili s bratstvom i jedinstvom - a znamo da jesmo - kome onda trebaju polovična rješenja? Neka nama ratstva i nejedinstva.

Naslovnica Jučer danas malo sutra