Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Gdje bi grintavi Splićanin triput podigao revoluciju, Osječanin neće podignuti ni obrvu

Da nije semafora, nikad ne bih shvatio Slavonce. Znam da zvuči bedasto, ali je tako: bljeskajućoj prometnoj signalizaciji imam zahvaliti konačno razumijevanje mentaliteta ljudi iz naše istočne pokrajine.

Kao što znate, u pučkoj tradiciji i narodnim pjesmama Slavoniju se opisuje kao široku i ravnu. Nema sumnje da su takvi stihovi nadahnuli i prve osječke urbaniste koji su iscrtavajući obrise grada velikodušno rastegnuli njegove prometne arterije. Ne znam jesu li dotična gospoda imala futurističku žicu, pa se malo zanijela maštajući kako bi njihova uspavana varoš jednoga dana mogla postati vibrantni metropolis napučen užurbanim ljudima.

Kako bilo da bilo, projektirali su ulice koje su barem nekoliko konfekcijskih brojeva prevelike za ukupnu populaciju, i to ne sadašnju, nego iz vremena kad se egzodus iz Slavonije još nije počeo događati. U Osijeku zapravo i nema ulica u užem smislu te riječi. Gdje bi dostajala malešna jednotračna cesta, širi se bulevar; trećerazredna bočna prometnica ima gabarite avenije.

Vidi, ide skuter

Očito, tamo se nije štedjelo s prostorom, jedinim slavonskim resursom kojega nikad nije uzmanjkalo. Vrijeme je prolazilo, a promet kočijama i taljigama počeo uzmicati pred invazijom limenih škatula pogonjenih benzinom.

U neko doba važnija su gradska križanja nakićena grozdovima semafora čije je intervale bljeskanja očito programirao netko impresioniran širinom tamošnjih ulica. Kao da golemost prometnica išta govori o broju automobila i ljudi koji se njima kreću, propisao je dinamiku koja prosječnog Mediteranca, dakle, čeljade mrvicu temperamentnije od prosjeka, mora baciti u temeljiti očaj, osobito ako se na osječkoj ulici zatekao u svojstvu pješaka.

Dakle, crveno je, onaj čovječuljak naslikan na semaforu stoji u stavu mirno kao regrut na smotri. Lijevo od zebre nema ni jednog jedincatog vozila. Ulica je, naravno, ravna, vidljivost odlična, pogledom možete obuhvatiti sve do mađarske granice i ništa pod milim bogom nećete vidjeti. I desno od zebre ista je situacija; ma koliko god upirali pogled nećete opaziti nijedan skuter, a kamoli tek automobil ili ne daj bože kamion.

Zašto bih čekao zeleno svijetlo kad mi niotkud ne prijeti nikakva opasnost? – refleksno će pomisliti nervozni Mediteranac. Staloženi Panonac neće, on si ne postavlja pitanja, nego krotko čeka. A ima se, bogami, što i načekati.
Prolaze prvo sekunde, pa onda minute. U jednome trenutku shvatite da vam prolazi život, ali boja na semaforu se svejedno ne mrda, i dalje je nepokolebljivo crvena. Naravno, počinjete se nervirati, a činjenica što drugi ljudi - domaći svijet koji zajedno s vama čeka na pješačkom prijelazu - s budističkim mirom trpi to rasipanje vremena, sigurno vas neće umiriti.

Naravno, prije ili kasnije dogodit će se neizbježno. Vaši živci će puknuti, sebi ćete u bradu opsovati, pa onda iskoračiti na zebru ne mareći za crveno svjetlo, praćeni užasnutim pogledima domaćih kojima naprosto ne ide u glavu kako ste mogli učiniti nešto tako nečuveno umjesto da ste, kao i svi ostali, trpjeli ono što se mora (semafor, nisku otkupnu cijenu pšenice, Glavaša, HDZ...).

Lega, 'ste vi čuli da se to ne smije? – upitat će vas možda koji zabrinuti Eseker šokiran spoznajom da, eto, ima i ljudi kojima ništa pod kapom nebeskom nije sveto (ni semafor, ni niska otkupna cijena pšenice, ni Glavaš, ni HDZ).

Vidi, bježi Slavonac

Slavonci imaju skoro pa beskrajne kapacitete trpljenja, zbog čega bi ih poželjela svaka vlast. Gdje bi grintavi Splićanin triput podigao revoluciju, Osječanin neće podignuti ni obrvu. Utoliko je strašnije ovo što im se događa. Ljudi koji su kadri provesti pola života na pješačkome prijelazu i u tome ne vidjeti ništa sporno, zadnjih mjeseci se utrkuju tko će dalje uteći od zavičaja.

Da bi se doveli u stanje potpunoga prezira ili barem ravnodušnosti prema vladajućem poretku vrijednosti, morali su u sebi prelomiti mnoge davno usađene otpore i dosegnuti samo dno očaja. Kad takvi ljudi bježe, onda je situacija stvarno jadna.

Onima koji su nas u nju doveli treba priznati da su zaista uspjeli u naizgled nemogućem: čeljad genetski predestiniranu za održavanje poretka preobrazili su u dišperadune koji bijeg doživljavaju kao jedinu opciju.

Kad bi se ta silna destruktivna energija koju zdušno proizvodi naš prvi politički ešalon uspjela kanalizirati u neki društveno prihvatljiv oblik ponašanja, ovoj bi zemlji samo nebo bilo granica. Ovako, prva granica koju moramo preskočiti jest ona schengenska. Koju Slavonci savladavaju s lakoćom svojstvenom olimpijskim šampionima u disciplini trčanja s preponama.

Naslovnica Jučer danas malo sutra