Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Katolička crkva u Hrvata nalik je junacima sapunice 'I bogati plaču'

Malo više od tjedan dana prošlo je otkako je Vlada, odgovarajući na zastupničko pitanje Anke Mrak-Taritaš, konačno objavila koliko izdvajamo za Katoličku crkvu: u tri godine (od 2014. do 2016.) na Kaptol se slilo milijardu i 123 milijuna kuna iz državnog proračuna što ga jednako pune i vjernici, i agnostici, i ateisti.

Bilo bi zgodno da je Vladinu objavu pratila i neka prigodna Crkvena, u kojoj će nas visoki prelati, barem u grubim crtama, obavijestiti u koje je svrhe utrošen naš novac. Ali, naravno, s prestižne adrese nije se moglo čuti ni „a“ ni „b“.

Od mercedesa do 'lizalice'

Nismo još čestito uspjeli povratiti ravnotežu od tih vrtoglavih brojki, a mediji su već objavili drugu zanimljivu fiskalnu cvebu koja se tiče nježnih odnosa svjetovne i Crkvene vlasti. Saznali smo, naime, da je Milan Bandić različitim župama i samostanima u Hrvatskoj i BiH prošle godine donirao ljupkih 13 milijuna kuna, naravno, ne vlastitog, nego javnog, gradskog novca.

Ne bi bilo umjesno da kao Splićanin te pare nazivam našima, ali zato svaki Zagrepčanin ima sve razloge ovoga svijeta služiti se tom posvojnom zamjenicom.

Nekoliko sljedećih dana o Crkvi se uglavnom pisalo bez spomena visokih cifri. Pa smo tako imali prilike čitati da je onaj slavonski župnik slupao mercedes E klase, a da je njegov dalmatinski kolega, koji služi kao policijski kapelan, službenom palicom, popularnom „lizalicom“, zaustavljao automobile i prijetio kažnjavanjem sudionika u prometu.

S pojedinačnih primjera osobnih posrnuća opet smo se prebacili na širi plan zaslugom Splita koji je velikodušno darovao parcelu potrebitima, naime, Crkvi da se u gradu - u kojemu je u zadnjih dvadesetak godina izgrađena samo jedna škola i čak trinaest crkava - podigne još jedna bogomolja.

Točku na „i“ dinamične kronike našega duhovnog života udario je tjednik „Nacional“ otkrićem da je u zadnjih petnaest godina isparilo pedeset milijuna eura Crkvenoga novca te da je Kaptol za tu muljažu zapovjedno odgovornog prebendara Miju Gabrića drakonski kaznio molitvom, nemrsom i postom, a ne robijanjem u samici i prinudnim radom.

Crna crkvena kronika

Kad ispod svega podvučemo crtu, ispada da u zadnjih desetak dana naše novine i elektronički mediji nisu izvješćivali ni o čemu drugome nego o rukometu i moralno upitnim događajima čiji su protagonisti crkveni službenici.

Ah, kako tipično, zaronjat će sada entuzijastični odvjetnici naše svete matere Crkve, koji su uvjereni kako je na Kaptolu i oko njega sve za čistu peticu te da je jedini problem u komunjarskim zombijima koji hibridno ratuju, iskrivljuju činjenice, čupaju ih iz konteksta, napuhuju i pretjeruju.

O takvim bi se prigovorima još i dalo pričati da sam posegnuo za makar jednim primjerom koji se izravno tiče ideoloških otkliznuća. Ali nisam. Ni jednom riječju nisam se bavio slučajem borbenog zagrebačkog vjeroučitelja, propovijedima biskupa Vlade Košića ili nepravomoćnom presudom koja je misno veličanje NDH fra Luke Prcele ocijenila kao izraz slobode govora.

Desno-lijeva trvenja i nepomirljive svjetonazorske razlike ne da nisam spominjao, nego ih nisam dao ni naslutiti - svi primjeri ticali su se isključivo bahatosti, institucionalne i osobne, s Crkvom i njezinim službenicima u glavnim ulogama.

I kad se tako znakoviti ekscesi u tako respektabilnome broju zbiju u samo nekoliko dana, čak i najdobronamjernije čeljade mora izvesti neugodan zaključak kako nešto dubinski ne štima s institucijom koja je u novoj godini, barem do sada, uspjela proizvesti isključivo skandale.

Ljudi u crnome toliko su se udomaćili u crnim kronikama da plašljivija čeljad mora osjetiti priličnu nelagodu kad prolaze pokraj naših bogomolja. Jer, tko zna kakva opačina što tamo vreba može zaskočiti nevinu prolazničku dušu.

Šalu na stranu (osobito nastranu šalu), Katolička crkva u Hrvata nalik je junacima iz one glasovite sapunice „I bogati plaču“. Puna je para kao brod, ali se taj brod tako silno ljulja i zlokobno naginje na valovima da putnike, čak i one s najboljom probavom, mučnina već tjera na povraćanje.

Ne može se sve kupiti

Novcem se, kao što znamo, puno toga, gotovo sve može kupiti, ali neke stvari ipak ostaju daleke i nedostupne čak i najvećim parajlijama. Tako otprilike stoje stvari i s Kaptolom, odnosno širokom mrežom njegovih brend ekstenzija: štono narod kaže, ima se, može se, ali sve im je zaludu (Crkvi, a ne narodu), kad su tamošnje prilike za plakanje.

Jer, kome uistinu treba Crkva koja više drži do knjigovođa negoli do bibličara i kojoj više trebaju odvjetnici specijalizirani za kazneno pravo negoli eksperti za moralnu teologiju?

 

Naslovnica Jučer danas malo sutra