Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Isusovac je trebao zaglaviti u JNA da bi upoznao živog Srbina

Čak i s ove distance teško je reći je li Ike Turner (1931. – 2017.) bio veći glazbenik ili obiteljski nasilnik. Po osobnom priznanju, ženio se ukupno trinaest puta, premda konzervativne procjene to drže ponešto pretjeranim i ističu kako je ipak vjerojatnije da je zasnovao "samo" osam brakova. A kako se u tome svetom savezu između muškarca i žene običavao vladati, zorno svjedoči naširoko poznat primjer Tine Turner koja je od velikog glazbenika i ništa manjeg bračnog tiranina svojedobno utekla glavom bez obzira.

Jedna je stvar, međutim, neupitna: Ikea Turnera nije ubila velika škola. Dapače, imamo puno razloga sumnjati da je u njoj potratio dulje od nekoliko – ne razreda nego – sati. Pa ipak, čak ni neuki Ike Turner nikada ne bi sročio tako nemušt tekst kao što je nedavno pošlo za rukom njegovu hrvatskom imenjaku.

Raspalio po Đoli

Ike Mandurić, zanimanjem svećenik, u jednoj je objavi na Facebooku raspalio po Đorđu Balaševiću takvom žestinom da to nije moglo proći neprimijećeno u najširoj javnosti. Kako to već biva s ljudima kad im pjena zamagli fokus, iz posta se mogla razabrati samo činjenica da autor prezire novosadskog kantautora, ali ne i razlozi koji su ga ponukali da svoje gađenje spram popularnog Đole učini javnom činjenicom i podijeli ga s virtualnim frendovima na društvenoj mreži.

Kad su tu priču krenuli prežvakavati mediji, pater Ike osjetio se pozvanim napisati novi tekst i u njemu objasniti motive kojima se rukovodio dok je kantautora – doduše, samo na simboličnoj razini – utapao u kanti prljave vode.

Ali avaj, kao da je sam Ike Turner upravljao rukom Ike Mandurića, vehementni je isusovac nadrljao još jednu zbrčkanu epistolu u kojoj se pokušao – bez osobita uspjeha – oprati od sumnjičenja da ima ikakvih predrasuda. I dok se tako ograđivao od sumnjičenja da tuče po Balaševiću pojedinačno zato jer ga žuljaju Srbi općenito, duhovnik je napisao i sljedeću rečenicu, jednu od potresnijih koje sam imao prilike pročitati u zadnje vrijeme: "Nikad neću zaboraviti svoje prijatelje Srbe, koje sam stekao u JNA." Mojoj malenkosti koja je u JNA stekla laringitis i ozebline, tu su od ganuća zasuzile oči.

Kako dotični isusovac nije zapisao ni retka o svojim prijateljima Srbima koje je upoznao izvan kasarnskoga kruga, to imamo ozbiljnih razloga sumnjati da se u njegovu društvu razborito nadati damama i gospodi druge nacionalnosti. Zvuči nevjerojatno, ali je, izgleda, tako: Mandurić i njemu slični trebali su zaglaviti u JNA-satrapiji da bi upoznali živoga Srbina.

U socijalističkoj Jugoslaviji slobodno su prometovala dobra i ljudi, čak je i zlo nesmetano cirkuliralo na širokome potezu od Vardara pa do Triglava. Iz perspektive jednog, recimo, Bračanina, lakše je bilo upoznati djevojku iz Kuršumlije negoli curu s Korčule (prva je, makar u teoriji, mogla ljetovati u Supetru, druga se i u teoriji i u praksi kupala doma).

Ali sve je to zaludu, džabe i utaman za ljude poput Mandurića. Nema veze što su mase đipale tamo-vamo kad su oni, siroti, stajali u mjestu. Sve se događalo mimo njih, ništa ih nije dodirivalo, ili možda ipak jest, ali samo zato da se od njih odbije.

Žica oko mozga i srca

Toj čeljadi zbilja je teško objasniti kako čovjek slobodnom voljom može izabrati Srbina za prijatelja. Okej, shvaćaju oni da se to može dogoditi u iznimnim okolnostima. Recimo, ako pošteni Hrvat strada u brodolomu kruzera, pa se uspije domoći pustog otoka gdje će onda biti toliko pegulast da pronađe pravoslavnog Petka.

Ili ako uredbom Saveznog sekretarijata za narodnu obranu nesretnik dobije nalog da godinu dana ima provesti u nekoj vukojebini koja se jedva može pronaći na štapskim kartama i gdje drugih Hrvata nema ni za lijek. Tada je, eto, savršeno razumljivo da pošten čovjek pritisnut očajem klone i nevoljko pruži ruku prijateljstva bilo kome, pa, božemiprosti, čak i Srbinu.

Ali kako objasniti da ima i takvih tipova koji su to spremni učiniti tek tako, bez razloga, ničim izazvani, iz čiste obijesti, valjda samo zato da bi živcirali pošteni svijet!

To mandurićima ne ide u glavu. I tome se ne treba čuditi. Jer, oni se u slobodnome svijetu ne snalaze najbolje. Sve svoje spoznaje oni crpe iz dvaju podjednako zatvorenih i izoliranih poredaka – internatske zajednice sjemeništaraca i bogoslova te Jugoslavenske narodne armije.

Izvan koordinantnog sistema bodljikave žice oni ne znaju misliti niti su izvan njega kadri tražiti, a kamoli tek pronalaziti prijatelje. Ta žica badavica na koncu im nije opasala samo mozgove nego i srca, pa zato kad drljaju svoje nepismene postove nisu kadri suspregnuti mržnju koju bi, barem iz poštovanja prema odori koju nose, trebali malo vještije kamuflirati.

Naslovnica Jučer danas malo sutra