Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Hrvatska koje nema

Zapravo je domoljublje krasna riječ, kudikamo ljepša nego patriotizam. Većina „izama“ prije ili kasnije zna nam se obiti o glavu. S druge strane, riječ u čijemu je dočetku upisana ljubav, neusporedivo je nježnija. Tako stvari stoje barem u teoriji. Na terenu prakse, malo je riječi koje me više mogu uznemiriti i uplašiti od domoljublja.

Naprosto, u onima koji se najgrlatije zaklinju u domovinu, ne mogu razabrati ni trunčicu erosa, samo čitave palete thanatosa. Kao da je voljeti domovinu u nas istoznačnica za mrziti ljude. Ako mislite da pretjerujem, prisjetite se samo vijesti koje su nam zadnjih dana okupirale pažnju.

Prvo se jedan gospodin s velikom maturom drznuo umiješati u polemiku oko Filozofskog fakulteta, pa je svoj Facebook profil pretvorio u digitalni šmrk iz kojega je kao iz gejzira prsnula nekontrolirana mržnja uperena protiv studenata.

Svi su domoljubi

Dan - dva kasnije u jednoj se zagrebačkoj crkvi služila misa za cijeli zdrug ustaških zločinaca. Dotični šljam klao je u ime domovine, a sada je okađen tamjanom. U Sinju je, pak, franjevački provincijal jedan drugi obred iskoristio da pozdravi Mirka Norca i nazove ga herojem.

Imamo razloga vjerovati da je časni redovnik čitao i Bibliju i novine, pa zna da je ubojstvo preteški grijeh, baš kao što zna da je i njegov junak svojedobno gulio u zatvoru zbog ratnog zločina, ali friga se njega i za Božje i za ljudske zakone.

Sva nabrojena gospoda, i Facebook-lustrator mlađih punoljetnika i visoki prelati, za sebe će reći da su domoljubi. Oni Hrvatsku do te mjere strastveno ljube da se naježe čim čuju kako ista čuvstva gaje i neki drugi, manje bučni ljudi.

Grlate patriote Hrvatsku bi najradije zatvorili u podrum, da je nitko ne može vidjeti, kao zlostavljanu ženu koja ima služiti samo jednom gospodaru. Kad god izuste tu delikatnu riječ „volim“, oni zapravo mrze. Jer, domovinu ne znaju ljubiti drukčije nego prijezirom prema većini ljudi koji u njoj žive.

Što bi uopće pojam domoljublja imao značiti? Ljubav prema moru, otocima, rijekama, šumama, planinama, dolinama, flori, fauni...?

Izvan svake sumnje. No, više od Zrmanje, velebitske degenije ili ličkoga medvjeda trebalo bi voljeti ljudi. Da bi se to shvatilo ne treba imati veliku pamet. Uostalom, evo vam i jedan vrlo opipljiv primjer.
Ronald Reagan bio je toliko grozan glumac da za njega nismo ni znali dok nije postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

Reaganova poruka

Nakon što se uselio u Bijelu kuću, shvatili smo da mu gluma ipak bolje leži nego upravljanje globalnom silom. Premda ga nikad nije krasila naročita visprenost – dapače, svojim je istupima i izjavama izdašno nadahnjivao satiričare iz cijeloga svijeta – njemu ipak nije trebalo crtati očigledno, pa je tako jednom prilikom kazao: „Ako volimo svoju zemlju, moramo voljeti i svoje zemljake.“

Vrijedi, dakako, i obrat toga jednostavnog aksioma: ako ne voliš svoje zemljake, ne možeš voljeti ni svoju zemlju. Simple as that, dodao bi pokojni Ronnie.

A zemljaci su i zagrebački studenti, i obitelji žrtava ustaških klanja, i rođaci civila ubijenih od ruku zločinaca koji su nosili uniforme Hrvatske vojske, i svi civilizirani ljudi koji duboko vjeruju da su neka fina, obrazovana djeca s fakultetskim indeksima zalog naše bolje budućnosti, i oni koji se duboko gnušaju svih zala što su počinjena u ime nakaznog shvaćanja domovine.

Prezirati sve nabrojene, i to s upravo animalnom žestinom, bespogovorno, nemilosrdno, do posljednjeg daha, ne može nitko u čijemu je srcu preostala makar i mrvica ljubavi.

I kad takvi krenu trubiti o domoljublju, oni se ne iskaljuju samo na zemljacima, nego i vlastitu zemlju unizuju do svoje barbarske mjere. Ništa na svijetu nije lažnije od njihova patriotizma. Hrvatska koju oni, kao fol, ljube ne postoji, nikad nije postojala i nikad neće postojati. Ono u što se oni zaklinju je utvara, veliko, zlokobno ništa.

Smrtni zagrljaj

Domovina je dom sviju nas koji ovdje živimo, a nije ćelija čiju su bravu zakračunali nasilnici. Kad bi se u to pretvorila, kad bi nam zavičaj postao kazamatom ili logorom, od ove zemlje ne bi preostalo ništa osim imena ispražnjenog od svakog smisla.

Zato budite na oprezu. Sretnete li kojega domovinskog ljubavnika, nadajte se najgoremu. „Moja mala nema prednje zubi, kad me ljubi jezikom me ubi“, poručivala je svojedobno jedna narodnjačka pjesma.

Tako otprilike stoje stvari i s našim patriotima. One ne znaju cjelivati a da koga ne udave. Svaki njihov poljubac corleoneovski je baccio della morte. Krenu li vas grliti, samo im uzvratite: „ljubavi, ljubavi, vrag ti odni kosti...“

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE