Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Bratstvo i jedinstvo degenerika

Jučer, danas, malo sutra

Hrvatski nogomet i hrvatska književnost zapravo su neobično slični. Ne samo zato što su i naši centarfori i naši pisci osuđeni na mučenje u nacionalnoj, dakle, provincijalnoj ligi. Oni su i najveće kolateralne žrtve raspada Jugoslavije, odnosno bolesne hrvatsko-srpske strasti da se ratu okončanom prije dvadeset godina uporno zazivaju produžeci.

Hrvatski čips i srpski keksi

U koji god malešni kvartovski dućan ušli, vidjet ćete kako tamo miroljubivo i aktivno koegzistiraju hrvatski čips i srpski keksi, a "odžačar Ćira subotičkog Pionira" – kako je svojedobno glasio reklamni slogan za bombone Negro – stoji uz bok našoj Dorini.

Nadalje, svakoga vikenda na Bajakovu, na ničijoj zemlji, zaustave se po dva naša i po dva njihova kombija. Glazbenici tada izađu ispušiti jednu cigaretu s kolegama muzičarima, da bi se onda razišli svatko u svojemu pravcu: naši uglavnom prema dvoranama u središtima većih srbijanskih gradova, njihovi pretežno prema noćnim klubovima na periferijama hrvatskih malih i velih mista.

Robe i usluge nesmetano cirkuliraju, a trgovina ne cvate samo na malo, ne kupuje se samo ono što stane u kolica iz samoposluživanja, nego, bogami, i cijele tvornice. Naši poduzetnici sjajno surađuju s njihovim preduzetnicima na gotovo svim zamislivim poljima. Velim gotovo svim, jer dvije djelatnosti uporno ostaju izvan zone slobodne trgovine: nogomet i književnost.

Šanse da Hajduk na Poljudu ugosti, recimo, Crvenu Zvezdu ili Partizan jednake su onima da se roman što ga je izdao neki hrvatski nakladnik nađe u beogradskim knjižarama.

Naravno, vrijedi i obrat ove jednadžbe: Hajduk će na Marakanu otprilike kad i svezak nekog srbijanskog izdavača u izloge naših knjižara, dakle, nikad. Činjenica što je između nogometaša i fudbalera podignut visoki zid, pa još i načičkan bodljikavom žicom, obično se pravda sigurnosnim razlozima. I prije isteka prve minute eventualne utakmice dogodit će se neki strašni pičvajz, dobrosusjedski strepimo i jedni i drugi. Naravno, ne bez razloga, jer se glupost zagriženih navijača nikad ne smije dovoljno podcijeniti. Puno rjeđe netko se odvaži primijetiti kako zažareni tifozi ne žive izvan prostora i vremena, te da je njihovo ponašanje oblikovano društvenim ambijentom i makar prešutnim konsenzusom oko toga što je prihvatljivo činiti.

Nogomet i knjiga

Nisu, dakle, navijači krivi što se nogometaši i fudbaleri uporno mimoilaze, nego odgovornost leži na političkom establishmentu, jednako hrvatskom i srbijanskom, koji ohrabruje i potiče šovinizam.

Nepisani embargo na knjige nitko, pak, ne opravdava sigurnosnim razlozima. Fakat bi, čak i za naše prilike, bilo malo bedasto strepiti od mogućnosti da se u nekoj knjižari dogodi tučnjava između mušterija koje ne žele na policama vidjeti libre iz komšiluka i onih kojima je to sasvim u redu. Ili ipak ne bi?

Kako bilo da bilo, izostanak trgovine obično se obrazlaže manje-više tehničkim pitanjima: osjetnim razlikama u cijenama kod nas i kod njih, odnosno nejednakom kupovnom moći građana. Pritom se uporno prešućuje činjenica da bi se politika cijena mogla u bitnome revidirati kada bi svi imali slobodan pristup susjedskome/komšijskome tržištu te kad bi informacije o knjigama slobodno cirkulirale. Za to je, pak, potrebna ne samo trgovačka, nego prije svega politička volja koje nema ni ovdje ni tamo, jer valjda i jedni i drugi šoveni doslovce shvaćaju onu Brechtovu da je knjiga oružje.

U takvome ambijentu logično je očekivati da nekoliko prostodušnih rečenica, izgovorenih bez fige u džepu, izazove silan potres.

Sandra Perković nekidan se drznula kazati očigledno; naime, da bi Jugoslavija, da je preživjela, bila sportska velesila. Tome je dodala nešto još i "gore", da iskreno navija za svoje kolege iz Srbije. Tu su izjavu prenijeli svi portali u zemlji i regiji, što je bratstvu degenerika, hrvatskih i srpskih, dalo krasnu priliku da još jednom demonstriraju nepokolebljivo jedinstvo.

Treći hitac

Sandra Perković počašćena je rafalom pogrda i da je kojim slučajem onaj treći hitac zavitlala u zaštitnu mrežu, pa ostala bez olimpijskog zlata, i dalje bi joj kopali po utrobi. Ovako, veliki je trijumf uspio zasjeniti nekoliko rečenica koje su skandalizirale naše i njihove primitivce.

Prašina se polako slegla, napadala po mulju, pa se utopila u kaljuži. Stvari se vratile u hrvatsko-srpsku normalu. U kojoj netrpeljivost i prezir prema susjedu/komšiji nisu samo društveno prihvatljivi, nego, dapače, i poželjni. Kome je ta spoznaja gorka, neka se zasladi ponudom iz dućana mješovite robe: može slobodno birati hoće li naše bombone ili njihove karamele.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE