Skrušeno priznajem, problem je u meni. Kad na ulici sretnem nekog poznanika, pa me ovaj upita „kako si?“, prvo zastanem, dobro promislim, da bih onda krenuo natenane opisivati što mi se sve zadnjih dana događalo i kako sam doživio ta zbivanja. Tako iscrpni odgovori ljude, u pravilu, nerviraju, pa mi se najbliži znanci više i ne obraćaju znatiželjnim upitom. Njega postavljaju tek ljudi koje rijetko srećem, koji i ne slute što ih čeka ako mi se obrate s ta tri fatalna sloga: „Kako si?“.
A opet, mene neizrecivo živciraju tipovi koji na dotično pitanje odgovaraju samo s jednom riječju, nepopustljivo preciznom dijagnozom svoga duševnog stanja, birajući između samo dvije opcije, „grozno“ ili „super“. Kad me ćudljiva sudbina spoji s prvima, poželim pobjeći glavom bez obzira. Logično,...
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?