Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Seljaci, radnička je muka pregolema

Valjalo bi napisati knjigu o ulozi mlijeka i mliječnih prerađevina u društvenim prevratima. Povijest naše regije bogata je primjerima koji svjedoče o važnosti tetrapaka za sudbinu političkih zajednica.

Eto, primjerice, u svim ozbiljnim knjigama spominje se podatak kako je proces rastakanja Jugoslavije započeo 5. listopada 1988. godine pohodom pobješnjele rulje na zgradu Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Vojvodine. U grotesknoj uvertiri velikoga rata krv se još uvijek cijedila na kapaljku, ali su zato potekle prave rijeke jogurta kojima su prosvjednici zalijevali laštre autonomaša.

Bijela revolucija

Malo tko, međutim, pamti jedva godinu-dvije mlađi primjer jedne druge, manje dramatične bijele revolucije. Užežin rata, friško utemeljene građanske udruge zelene inspiracije u Zenici su organizirale veliki prosvjed protiv uprave tamošnje željezare, kolosalnog zagađivača. Inicijativa je, očito, pala na plodno tlo, pa je lokalna mljekara velikodušno donirala cijeli kamion mlijeka, jogurta, pavlake i kefira.

Da bi se velike demonstracije mogle izvrgnuti u pravu karikaturu, dalo se naslutiti kada je nekoliko klinaca razvilo veliki transparent s dojmljivim sloganom “Prdnuo Mahmut, ne mereš dahnut!”. Prosvjed započet prikladnim, dakle, patetičnim govorima u kojima se pozivalo na zdravlje mladeži, zaključen je kao tipična norijada, velikom partijom grudanja u kojoj su tetrapaci letjeli na sve strane.

Friško događanje mljekara nije, dakle, nikakav povijesni kuriozum, nego prije neizbježni nastavak duge i neobično plodne tradicije. Uostalom, promatramo li stvari iz šire perspektive, lako ćemo doći do zaključka kako o problematici našega agrara naprosto nije ni moguće govoriti bez spomena redovitih i razmjerno silovitih buna.

Seoski život, kao što znamo, pulsira sukladno stoljetnome ritmu što ga diktira nepromjenjivi kalendar radova. Tako, primjerice, poljodjelci u cijelome svijetu svakoga proljeća sade korabu, rotkvicu, ciklu, grašak, luk, peršin, mrkvu, kupusnjače... To isto čine i hrvatski seljaci, ali njihov obligatni proljetni raspored uključuje još jednu aktivnost – prigodni izlazak na županijske ili državne ceste te njihovu blokadu traktorima i kombajnima.

Ljeti se, nadalje, beru jagode, trešnje, mahune, grašak, špinat, salata... I naši težaci zabavljeni su istim poslovima, ali u pravilu uvijek nalaze vremena za još jednu tešku i odgovornu zadaću: paralizu cestovnog prometa u većem dijelu zemlje koja ih je opet, je li, zaboravila i izdala.

Jesen je vrijeme berbe, pokrivanja nasada, kompostiranja, sadnje bobičastog voća... Tako barem stoje stvari u svijetu. Naše, pak, seljaštvo redovito nudi i svojevrsni program plus: prigodno teroriziranje ostatka stanovništva koji mora satima ili danima čekati da se s asfalta sklone poljoprivredna mehanizacija i rumeni bećari.  

Gnjojidba i rezidba

Konačno, zimi se pripremaju gredice za novu vrtnu sezonu, provjeravaju zalihe sjemenja i njihova klijavost, sade se – ako tlo nije zamrznuto – nova stabla voćaka, pikiraju reznice ribiza, ogrozda, malina, kupina... I dok je lijenim poljoprivrednicima iz ostatka Europe to dosta i previše posla za sumorni stađun, naši nikako ne zaboravljaju na još jednu svetu dužnost: sudjelovanje u velikome karuselu limuzina tvrtke John Deere i njihovu parkiranju na najvažnijim cestama.

Da bi se čovjek u Hrvatskoj uopće mogao zvati poljoprivrednikom, nije dovoljno na vrijeme ga uputiti u misterij sjetve i žetve. Zaludu mu poznavanje finesa gnojidbe ili rezidbe ako nije svladao suptilnu tehniku pozicioniranja nekoliko tona čelika, stakla i gume na prometnice kojima radnici putuju na posao, djeca u škole, bolesnici u ambulante...

Uistinu zapanjuje upornost ove čeljadi koja svake godine, najmanje četiri puta, i tako već dulje od dva desetljeća, s patosom izriče pitanje: Trebamo li mi uopće ovoj državi? Pa gospodo seljaci, treba li vama baš sve nacrtati?! Ako niste primijetili, u pauzama između vaših sezonskih blokada propale su na stotine tvrtki, a deseci tisuća ljudi izgubili su posao. I ti ljudi, barem neki među njima, imali su uza se tešku mehanizaciju ili barem kabaste alate savršeno prikladne za podizanje cestovnih blokada.

Ali nitko od njih nije dijelio seljačku vjeru da će im granuti sunce ako tisućama drugih ljudi smrkne. A njihov egzistencijalni slom nikako se ne može usporediti s propašću prosječnoga seljaka. Jer dok potonji uvijek može računati na glavicu verzota ili krumpir iz vrta, posrnuli proleter može žvakati samo lindravi trliš.

 

IVICA IVANIŠEVIĆ
foto: Danijel Soldo / Cropix
Naslovnica Jučer danas malo sutra
Page 1 of 4FirstPrevious[1]234Last