Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Hrvatskoj je na Euru nedostajao Santos

glava u balunu

Portugal campeos, tko je to mogao predvidjeti? To je središnja misao svih analiza, jednako kao kad se na kraju prvenstva Premier league postavljalo pitanje odakle se pojavio taj Leicester City da u društvu mega-klubova Engleske postane prvak domovine nogometa, prvi put u 132 godine postojanja tog kluba. Eto, čuda se događaju, u nogometu su u stvari jedna konstanta i to ne kao u slučaju Leicestera, prvo u 132 godine, nego mnogo češće.

Kad je u pitanju Europsko prvenstvo, ukazanje Portugala 2016., tretiranog objektivno kao autsajdera, koji može računati na prolaz u drugu rundu ili maksimalno četvrtfinale, već je ranije doživljeno kad je 1976. Čehoslovačka iznenadila u Beogradu SR Njemačku, pa onda kad je 1992. u Švedskoj senzacija bila Danska (također na račun super favorita Njemačke), na kraju 2004. kad je Grčka srušila domaćina Portugala.

Izgledalo je da je sudbina unaprijed određena, “France champions d’Europe 2016”, ali su bogovi sporta, to jest nogometa ipak odredili drugačiji rasplet. U stvari, budimo objektivni, sve je zakuhao Fernando Santos, 61-godišnji genijalni trener, koji je prikupljao svoja iskustva i sijao svoje znanje na relaciji Portugal – Grčka, gdje je trenirao najbolje klubove i obje reprezentacije.

Santos je svojim stručnim kemijama stvorio momčad europskog prvaka, Portugal se provukao u drugu rundu prilično sretno, kao najbolji trećeplasirani, pa su dalje eliminirali Hrvatsku, na našu žalost u završnici produžetaka, onda Poljsku na jedanaesterce, u polufinalu jedina čista pobjeda nad Walesom (2:0) i u finalu opet na produžetke Francusku.

Sveukupna bilanca, kad bi se gledali isključivo regularnih 90 minuta: šest neodlučenih i samo jedna pobjeda. Uz to momčad koja je do naslova prvaka odigrala po minutama ne sedam nego čak osam utakmica (tri produžetka s Hrvatskom, Poljskom i Francuskom).

Potez prvenstva - Eder umjesto Sancheza

Izbornik Portugala je od starta do kraja bio pobjednička karta škvadre koju je na terenu predvodio Cristian Ronaldo. Dovoljno se bile njegove moše, to jest promjene u sastavu za utakmicu protiv Hrvatske, ali i kasnije, sve do finalnog dvoboja protiv Francuske. Na primjer, kad je Santos poslao u 78. minuti na teren Edera, pokazao je namjeru da pobjedi Francuze, jer je izvukao Renata Sancheza, ofanzivnog vezistu, zamijenio ga sa izrazitim špicom.

Vidite, to je potez “trenera s jajima”, jer bi drugi, u situaciji kad su ostali bez najboljeg igrača, onoga koji pravi razliku na terenu, Cristiana Ronalda, u najvećem broju slučajeva pojačavali obranu s namjerom da se provuku do produžetaka i dalje do ruleta jedanaesteraca.

Dakle, ključna razlika od drugih izbornika: Santos je znao preuzeti rizik, tražiti priliku u pobjedi, koju mu je donio baš taj Eder, zaslužuje da mu se citira kompletno ime: Ederzito Antonio Macedo Lopez. Vidjelo se, od prvih utakmica u skupini do ove finalne kako je portugalski izbornik žonglirao sa svojim sastavom, on je čitao događaje, kao vrhunski strateg Santos je predviđao događanja.

S druge strane, nasuprot Santosu, bilo je selektora koji su igrali na čeku, to jest čekanje i nadanje da će im razvoj situacije ići na ruku, ono klasično razmišljanje: osigurajmo obranu, a u napadu ćemo doći do prilike i gola. Preuzeti rizik znači u stvari zaigrati hrabrije, odlučnije što je manjkalo Hrvatskoj, to jest Anti Čačiću protiv Portugala, ali i Francuskoj, odnosno Didieru Deschampsu.

Obrane pokazale napredak

Što znači hrabrije u slučaju naše reprezentacije? Pa to da Luka Modrić kao glavni režiser, distributer lopti morao zakoračiti znatno više prema napadu, nikako ne zadržavati se pred stoperskom linijom ili u njihovom krilu. Takva rezervirana igra posebno je bila uočljiva kod Francuza, njihova vezna linija ostajala je preduboko, dok bekovi Sagna i Evra nisu odlazili u ofanzivne izlete nego se diskretno pridodavali kako bi odigravali pasivna dodavanja.

Uglavnom, Francuzi su, naročito po izlasku Ronalda, bili uvjereni, baš sigurni da je naslov prvaka Europe njihov. Uostalom, sve su pripremili, čak i posebni otvoreni autobus na kojem je pisalo “Merci”, zahvala prvacima Europe.

Ono što je bitno za trijumf Portugala to je da je vidljiva ruka trenera, oni su igrali od početka do kraja po planu, a to je bilo na rezultat. Oni su se ponašali strpljivo, borbeno, bez srljanja, osiguravajući svoja vrata, ali to nisu radili bezglavo, napucavajući balun, nego su pimplali, dodavajući se izlazili prema napadu, čekali da se ukaže prilika za završni udarac u produkciji Ronalda.

Evidentno je da su Portugalci bili perfektno fizički pripremljeni što se dokazuje činjenicom da su u ritmu igre rasli kako je vrijeme odmicalo. Mnogi su, u prvom redu treneri, produžetke doživljavali kao zamorni period do izvođenja kaznenih udaraca, pa su u pravilu viđene pasivne predstave. Kod svih osim kod Portugalaca, koji su i promjenama u sastavu, ulaskom svježih igrača i to onih s klikerom (Quaresma, Moutinho), dakle tipova koji s jedne strane znaju kontrolirati loptu, ali i proigravati u napad.

Što se tiče igre malo je bilo toga na Euru 2016. da bi se moglo tvrditi kako su viđene neke novosti, svježa usmjerenja, jedino je obrana, način branjenja svojih vrata napredovao. I za kraj, kad već arhiviramo kontinentalno prvenstvo, treba naglasiti sjajne primjere navijača, u prvom redu Irske i Islanda, koji bi morali predstavljati pozitivni model, Naročito za naše navijačke obitelji.

Naslovnica Glava u balunu