Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Moj naklon Ani i Luciji Zaninović te njihovu treneru Toniju Tomasu, oni su ponos Splita

GLAVA U BALUNU

Vrijeme je bilanci, doba kad se sumiraju rezultati, što je u sportu lakše nego u drugim djelatnostima. Oduvijek sam s posebnim zanimanjem pratio izbor najboljih u Sportskim novostima, u tome sam dugi niz godina, čak možda pola stoljeća (zamislite koliko sam u ovom poslu), i sudjelovao.

Dapače, kao pasionirani ljubitelj sporta, još kao dječak pratio sam te izbore i silno se radovao kad bi se na pijedestalu najboljih našli splitski sportaši, na primjer, 1952. zlatni četverac Gusara, 1953. veslački velikan Perica Vlašić, 1955. nenadmašni nogometaš Bernard Vukas, onda 1959. Tatjana Zoković ("košarkaški Vukas"), pa 1960. nezaboravna tenisačica Tanja Kokeza, kći nezamjenjivog beka Hajduka Ljube Kokeze…

I dalje da ne nabrajam, jer sam u to doba ušao u redakciju Slobodne, onu staru nasuprot Biskupove palače, pa sam malo pomalo postao i sam izbornik. Intimno me žalostilo kad sam kao honorarac među anketarima za izbor sportaša Dalmacije bivao uvršten među "ostale", a ne u kategoriju "novinara", jer je tadašnji urednik sportske rubrike Joško Frančeski bio baš neumoljiv. Govorio je kako je bitna razlika između honorarca i profesionalca…


Događalo se da se nisam slagao s izborom najboljih, posebno na području bivše države. Čudio sam se pojedinim kolegama koji su u anketama svoj glas davali pojedinim sportašima "iz svog sektora" kako bi njoj ili njemu i tim gestom pokazali svoju privrženost. Dobro, stvar je procjena, ukusa, pa i obraza dotičnih, ali na kraju krajeva u Sportskim novostima uvijek budu izabrani najbolji. Jednostavno je, jer glasa čak 351 novinar iz 56 redakcija. Nisam mogao odoljeti da potražim likove među nama koji su, na primjer, svoj glas dali Dinamu (njih petorica, svi iz zg-redakcija) kao najboljoj momčadi 2015.

Naravno, nismo u Sjevernoj Koreji pa da svi moramo dati svoj glas unaprijed određenom sportašu, sportašici ili momčadi. Laureati za 2015. premoćno su bili Sandra Perković (druga je Blanka Vlašić), Ivan Rakitić (drugi Filip Hrgović), ženska karate reprezentacija i dvojac na pariće Valent i Martin Sinković

Kako dolazi olimpijska godina, prigodom SN-izbora oglasio se Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora s prognozom da će Hrvatska u Rio de Janeiru osvojiti sedam medalja. U kolektivnim sportovima, valjda, vaterpolisti i rukometaši, u pojedinačnima - onako prepotentno - Sandra Perković i braća Valent i Martin Sinković, pa još iz borilačkih sportova, nadajmo se jedrenja…

Kako sam Splićanin, "sa dna kace", kako se to kaže, prirodno je da vjerujem u nove splitske medalje, pa da se ona impozantna brojka od 93 osvojene medalje na dosadašnjim olimpijskim igrama poveća kao i broj od 75 dosadašnjih medaljonoša. Split je kao grad olimpijaca pravo čudo u odnosu na to koliko se u posljednje vrijeme ulaže u sport.

Dakle, izvrsnost splitskog sporta očituje se u raznovrsnosti, u činjenici da su osvajane medalje u čak deset olimpijskih sportova (nogomet, košarka, vaterpolo, rukomet, veslanje, atletika, plivanje, tenis, tae kwon do, dizanje utega). Žarko bih želio da se u Riju nađe na postolju i džudašica Barbara Matić, te jedan od dvojice svjetskih jedriličara Ivan Kljaković-Gašpić i Tonći Stipanović, pa da se obitelj proširi.

Nedavno sam bio razgaljen uspjehom sestara Zaninović, Anom i Lucijom, koje su na putu da postanu najbolje sportašice Splita svih vremena. Dakle, Ana i Lucija plasirale su se za Rio, blizanke su drugi put olimpijke. I dok je Lucija broj jedan u svojoj kategoriji do 49 kilograma čak 18 mjeseci u nizu, dotle je Ana (kategorija do 57 kg) dobila olimpijsku vizu pod dramatičnim okolnostima (svega za 0,71 bod prednosti u odnosu na Nikitu Glasnović, 20-godišnju Šveđanku, otac iz Zagreba, majka iz Mostara).

One su ponos Splita i to ne samo sportskog, nego općenito. Ne radi se ekskluzivno o njihovim medaljama, pobjedama, trijumfima na koje su nas nekako navikle, nego su Ana i Lucija oličenje role-modela, osoba koje su primjer svima. Male, mršave, reklo bi se žgoljave, a opet čvrste, srčane, utrenirane, inteligentne i dalje radosne, drage, šarmantne,  pristojne… Ma čudesne cure.

I to nije sve. Naime, sestre nisu jedine, nisu same, nisu slučaj ili izolirani projekt. Toni Tomas, zasluženi dobitnik nagrade grada Splita ove godine, genijalni je arhitekt kluba Marjan, koji je predano, mukotrpno, danonoćno, bez predaha izgradio pravi taekwondo imperij u Splitu. Možete li zamisliti da je ove nedjelje u olimpijskom centru na Gripama, savršeno uređenom i opremljenom, preko 400 mališana, čak iz dječjih vrtića, pobožnom ozbiljnošću prišlo prvim ispitima iz vještina udaraca pod paskom 24 trenera. E, to je onaj pravi efekt sestara Zaninović.


Ana i Lucija su od Igara u Londonu pa dok su osigurale  nastup na novim  Igrama u Riju prošle težak put, dostojan divljenja. Kako je to sročio Sandro Deak, tajnik kluba i PR-majstor (katkad i dosadan svojim mailovima): tijekom četiri godine, 44 turnira u 24 države na pet kontinenata, uz prijeđenih 407 tisuća kilometara na 575 dana putovanja i uz osvojenih 48 medalja (18 zlatnih, 13 srebrnih i 17 brončanih). Veličanstveno, naklon sestrama Zaninović, treneru Toniju Tomasu i svima koji su ih podržavali.

Naslovnica Glava u balunu