Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

OKUS CEMENTA 'Blade Runner' iz Sirije

FILM: Taste of Cement; dokumentarac; Sirija/Libanon/Njemačka/Katar/UAE, 2017.; REŽIJA: Ziad Kalthoum; DISTRIBUCIJA: Restart; OCJENA: *****

Kalthoum je kao rijetko tko u dokumentarnom filmu, dekonstruirao sami rat i sagledao njegovu cikličku narav filmskim očima. 'Okus cementa' crta začarani krug rata, konstrukcije i destrukcije. U sirijskim scenama kamera je montirana na kružni periskop tenka koji prolazi kroz ruševine. U libanonskim, pak, kamera je na dizalici koja se također okreće lijevo-desno.

Nekolicina uistinu odličnih (anti)ratnih dokumentarnih filmova snimljena je posljednjih godina, recimo "Zadnji u Alepu", "O očevima i sinovima"... No, moramo li birati najbolji, izbor bez puno razmišljanja pada na "Okus cementa" sirijskog dokumentariste Ziada Kalthouma, nastao u koprodukciji Libanona, Sirije, Njemačke, Katra i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Dobili smo dostojnog nasljednika "Valcera s Bashirom" Arija Folmana, dokumentarac koji pronalazi izvoran pristup ratu, njegovim posljedicama i besmislu. Zapravo, Kalthoum je kao rijetko tko u dokumentarnom filmu, dekonstruirao sami rat i sagledao njegovu cikličku narav filmskim očima koje su vidjele kultne SF filmove poput "Stalkera", "Solaris" i "Blade Runnera".

"Taste Of Cement" nije SF, nije ni film, nego dokumentarac, ali Kalthoumova režija pozicionira ga izvan ovoga svijeta, stapajući u jedno fikciju i zbilju, (vizualnu) poeziju i meditaciju, konstrukciju i dekonstrukciju. Od prvih kadrova Kalthoum gradi grandioznost "Okusa cementa".

Direktor fotografije Talala Khouryja snima kamenolom i njegova kamera se podiže iznad njegovih stijena, otkrivajući panoramu grada u daljini. To je Bejrut, glavni grad Libanona. Kamera će se zaustaviti na gradilištu i tu ćemo provesti veći dio vremena. Sa sirijskim graditeljima koji (g)rade rekonstrukciju nebodera srušenih još za vrijeme Građanskog rata u Libanonu, okončana 1990. godine.

Ranjeni grad još uvijek vida fizičke rane i nanovo se gradi, formira prvotni oblik. "Bejrut se budi u zvukovima građevine godinama nakon rata", priča anonimni narator sklon misaonim refleksijama dok se pokušava sjetiti "života prije rata".

Penjemo se s radnicima na nebodere, dizalice. Pratimo kako su sve dalje od zemlje kroz okno lifta. Kroz okna razbijenih zidova na zgradi pogled puca na nove nebodere i more. Trenuci predaha i smiraja. More je važno režiseru jer je važno našem naratoru. Potonji se sjeća djetinjstva u Siriji, oca koji je radio kao graditelj u Bejrutu.

"Dlan moga oca bio je Bejrut", govori narator. Otac mu je donio sliku oceana i palmi iz inozemstva. Proveo je, kaže, popodne ispred slike, gledajući ocean na zidu kuhinje. Motiv gledanja provučen je kroz cijeli film, s nizom krupnih kadrova (smeđih) očiju u kojima se reflektiraju zgrade, gradovi i TV ekrani s ratnim vijestima.

I motiv sjećanja je ključan. Sjećanja na djetinjstvo i domovinu iz egzila. Prisjetio se narator i razgovora s tatom, kad mu je on rekao kako, kad rat počne, graditelji moraju otići u drugu zemlju gdje je rat upravo završio. Tamo čekaju dok rat ne opustoši njihovu domovinu i onda se vrate da je ponovno sagrade.

Tužna pomisao, ali stvarna, istinita, ironična. Ironija ne može biti veća nego jest. Radnici nanovo, iz dana u dan, grade Libanon, dok se istovremeno njihova domovina ruši. "Dva milijuna domova razoreno u Siriji", doznajemo. Vijesti o bobardiranju Sirije radnici gledaju na mobitelima u slobodnim satima.

Film se nadovezuje na dokumentarac "Last Men In Aleppo" i odlazi na lice mjesta nemoćno promatrajući muškarce u sličnim odorama nalik graditeljskima samo druge boje kako odlaze u akcije spašavanja unesrećenih (slika beživotna tijela jedne mace ovdje je napose proganjajuća).

Nešto što je netko, poput njih, gradio mjesecima i godinama, tenk sruši za nekoliko sekundi. "Kuća je pala po meni", prepričava narator. Tu Kalthoum radi izvanrednu antiratnu paralelu. U sirijskim scenama kamera je montirana na kružni periskop tenka koji prolazi kroz ruševine.

U libanonskim, pak, kamera je na dizalici koja se također okreće lijevo-desno. Tenk gleda u ruševine, destrukciju. Dizalica u vedute grada, konstrukciju. Dok tenk gruvanjem plotuna sravnjuje zgrade do temelja, radnici u Libanonu lijevaju cement i grade.

U tim scenama savršeno je jasno što narator misli kad kaže "okus cementa mi je žderao um" i "cement jede kožu, ne samo dušu". Cement se slijeva i prelijeva u nekolicini scena, poput žive tvari, rata koji izjeda ljude. Ionako moćan dokumentarac Kalthoum zakucava fenomenalnim završnim kadrovima.

Khoury će zakačiti kameru na miješalicu cementa koja se rotira putujući gradom, prolazeći sunčanim ulicama, kroz mračne tunele... U nadrealnim prizorima nalik "Odiseji u svemiru" i "Ulasku u prazninu" film crta začarani krug rata, konstrukcije i destrukcije.

Redatelj na hrvatskoj turneji

Povodom hrvatske kinodistribucije filma, redatelj se nalazi na turneji po gradovima diljem Lijepe naše. Dolazi danas i u Split na prvu projekciju filma (17.30h). Intervju s njime smo već dogovorili. Čitajte ga naredne dane.

Naslovnica Cinemark