Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

PREDSJEDNIČKI KANDIDAT Kako je politika postala tabloidna, a političari estradne zvijezde? Pitajte Garyja Harta!

FILM: The Front Runner; drama; SAD, 2018.; REŽIJA: Jason Reitman; ULOGE: Hugh Jackman, Vera Farmiga; OCJENA: ****

Godina 1988. bila je prekretnička u američkoj povijesti: politika je postala tabloidna. 'The Front Runner' hvata trenutak u vremenu kad je privatnost političara postala javna poput one filmskih i glazbenih zvijezda, stvar prošlosti, a novinari se počeli 'skrivati u žbunju' i vrebati da bi ščepali nekoga u kompromitirajućoj poziciji.

"Politika u ovoj zemlji je na putu da bude oblik atletskog nadmetanja ili sport." – "Predsjednički kandidat" (2018.)

Obično se snimaju filmovi o američkim predsjednicima, stvarnim ličnostima ili izmišljenima na njihovu sliku i (ne)priliku. "JFK", "Nixon", "Američki predsjedik", "Predsjedničke boje", "W", "Lincoln", "LBJ"... Filmovi o predsjedničkim kandidatima poput "The Front Runner" prilično su rijetki, s druge strane.

Na pamet ovako kao iz topa pada "The Candidate" Michaela Ritchieja s Robertom Redfordom iz 1972. godine. Četrdeset i sedam godina nakon "Kandidata" imamo "Predsjedničkog kandidata" Jasona Reitmana s Hughom Jackmanom.

Dok je "The Candidate" fikcija utemeljena na stvarnosti i Redford je glumio "imaginarnog" Billa McKaya, inspiriranog likom i djelom demokratskog senatora Johna V. Tunneyja, "The Front Runner" je "based on a true story" i Jackman tumači "pravog" čovjeka - Garyja Harta, nesuđenog predsjednika Amerike na izborima 1988., kad se tražio nasljednik Ronalda Reagana.

Dakle, istinita priča pohranjena u knjizi "All The Truth Is Out: The Week Politics Went Tabloid" Matta Baija, i to kakva. Za one koji ne znaju, ovaj senator se smatrao najjačim kandidatom demokratske stranke za predsjedničku utrku kojoj je prišao blizu i 1984., godine kronicirane u uvodu "Predsjedničkog kandidata".

Tad Reitman uspostavlja redateljsku poetiku između "altmanovskog" filma s preklapajućim dijalozima uštimanog glumačkog ansambla i doku-drame urgentne kamere u skladu s frenetičnošću predsjedničke kampanje. U jednom umješnom dugom kadru Reitman prolazi od kamioneta TV ekipe kroz gužvu na ulici predstavljajući likove da bi se kamera vratila natrag do kamioneta i uperila pogled na prozor obližnje zgrade gdje se nalazi Hart.

Zgodnom pojavom i zračećim idealizmom Hart je podsjećao je na Johna F. Kennedyja, imao je dobar predsjednički plan i program, kao i utjecajne hollywoodske prijatelje poput Warrena Beattyja. Ni "dobra frizura", dakako, nije bila naodmet. Mnogi su ga vidjeli kao idućeg predsjednika SAD-a, prije nego Georgea Busha.

"Gary Hart ulazi u predsjedničku utrku i vodi nad ostalim kandidatima, on je favorit", informira se gledatelj na početku filma "The Front Runner" koji prati tri tjedna njegove druge predsjedničke kampanje. "Dosta toga se može zbiti u tri tjedna", upozorava, nadalje, film. I zbilo se.

Glasine o Hartu kao nevjernom suprugu i ženskaru pokazale su se točnima i izašle na vidjelo kad su novinari "Miami Heralda" Tom Fielder (Steve Zissis) i Pete Murphy (Bill Burr) nanjušili njegovu aferu s plavušom iz Miamija Donnom Rice (glumi je Sara Paxton) s kojom se, za ne faliti, spetljao na jahti po imenu "Monkey Business" ili "Majmunska posla".

Pravo je čudo da se o Hartu nije i ranije snimio film, naročito što su "predsjedničke kampanje uzbudljive, veliki skupovi, ushićenje polet, energija...". No, "Predsjednički kandidat" ima idealan tajming budući da se preko Hartovih leđa prelomila politika kakvu danas poznajemo i reperkusije toga još se osjećaju.

Godina 1988. bila je prekretnička u američkoj povijesti: politika je postala tabloidna, kako glasi podnaslov Baijeve knjige. "The Front Runner" hvata trenutak u vremenu kad je privatnost političara postala javna poput one filmskih i glazbenih zvijezda, stvar prošlosti, a novinari se počeli "skrivati u žbunju" i vrebati da bi ščepali nekoga u kompromitirajućoj poziciji.

"To je novinarstvo", pitao se jedan pripadnik Hartova tima. Promjenu u političkom novinarstvu, gubitak doličnosti i nastanak dvoličnosti film iscrtava na licu mladog novinara u usponu iz redakcije "Washington Posta" A.J. Parkera (Mamoudou Athie), ispočetka sklonog Hartu koji ga je smirivao kad su zajedno letjeli kroz turbulencije i poklonio mu Tolstojevu knjigu "Rat i mir".

Parker će isprve nevoljko pitati predsjedničkog kandidata o braku i drugim ženama, a njegov citat će koristiti "Heraldovci" da "opravdaju tračerski članak", da bi do odjavne špice bez srama na završnoj presici stavio Harta pred zid i inzistirao da se izjasni o preljubničkoj priči.

Uredništvo "Washington Posta" je dugo vagalo hoće li objaviti priču o Hartu i na kraju su to napravili jer "ako mi odbijemo, druge novine hoće". Put do toga je, sigurno, dijelom prokrčila Nixonova afera "Watergate", o kojoj je snimljen sjajni novinarski triler "Svi predsjednikovi ljudi" Alana J. Pakule.

Ali, ovaj film pokazuje kako je Hartov slučaj načinio da prljavo rublje političara bude najzanimljivije kad se radi o (intimnom) donjem rublju, tj. "tabloidnim" ljubavnim indiskrecijama. "To su tračevi, proći će, javnost ne zanimaju ove gluposti, neće slušati", uvjeravao je Hart sebe i svoj tim. Koliko je samo bio u krivu.

U to ime, zanimljive su reminiscencije na temu "starih dana" iz usta Bena Bradleeja (Alfred Molina), izvršnog urednika "Washington Posta", dnevnih novina koje su razotkrile "Watergate". Bradlee se sjeća kako su novinari nekad ignorirali ljubavne živote političara, kamoli predsjednika.

Lyndon B. Johnson je, prisjetio se Bradlee, nekolicini novinara najavio da će dosta žena defilirati kroz njegovu hotelsku sobu i da vjeruje kako je identičnu privatnost uživao Kennedy. Više ne. Menadžer Hartove kampanje Bill Dixon (oskarovac J.K. Simmons) lijepo je upozoravao šefa da ovo nije 1972., interesantno godina "Kandidata", a niti 1982., "sad je drukčije".

"To je Hollywood, Warrene, to nije politika", Dixon je govorio Beattyju.  Nekoć možda. "Prljavo rublje" predsjedničkog kandidata je bilo intrigantnije od njegove "kampanje o budućnosti" nakon što je politika postala kao Hollywood, a političari poput glumaca.

Jednako kao što film prati Parkerovu novinarsku transformaciju, tako bilježi i metamoforzu javnosti i potencijalnih glasača. Javnost najprije smatra kako su mediji pretjerali sa zadiranjem u Hartovu intimu i to ne odobrava, da bi ubrzo postala gladna tračerskih senzacija i invazije na privatnost.

"Što je bilo prije, kokoš ili jaje", postavlja pitanje Reitman i ostavlja ga neodgovorenim u vrijeme kad predsjednički kandidat može puniti sve novine izjavama "grab them by the pussy" i svejedno biti izabran za prvog čovjeka Amerike.

Preteča Clintonove afere

Film ističe kako je ovaj slučaj preteča Clintonove afere s Monicom Lewinski, ali i "MeToo" ere budući da su "ženskara" Harta srušili mediji i dokusurile žene. Novinarka "Washington Posta" Ann Devroy (Ari Gaynor) feministički odbija tolerirati Hartov povišeni libido i zalaže se da ga medijski razapnu. "Da je broker koji salijeće konobarice, ali kao kandidat za predsjednika...". Nasuprot nje imamo Hartovu suprugu koja mu je, ipak, oprostila nevjeru. Na odjavnoj špici ispisuje se informacija kako su "Gary i Lee Hart ostali u braku do današnjeg dana".

Najviše filmova o Nixonu i Kennedyju

Filmašima je Nixon najzanimljiviji od američkih predsjednika. O njemu je snimljeno desetak filmova. Najpoznatiji je "Nixon" Olivera Stonea sa sjajnim, za Oscara nominiranim Anthonyjem Hopkinsom u ulozi titularnog lika. Viceprvak je "Frost/Nixon" u kojem je Nixona izvrsno utjelovio Frank Langella i isto bio nominiran za zlatni kipić.

U ulozi Nixona našli su se i Kevin Spacey u filmu "Elvis&Nixon", Dan Hedaya u komediji "Dick"... A bilo je i filmova koji su se Nixona neposredno očešali, tipa "Svi predsjednikovi ljudi" o "aferi Watergate" i "Atentat na Richarda Nixona" sa Seanom Pennom u ulozi atentatora Samuela L. Bickea.

Kennedy je tik iza Nixona. Stone i o njemu ima najpoznatiji film "JFK" s Kevinom Costnerom koji je glumio i u podcijenjenom političkom trileru "13 dana" o Kubanskoj krizi gdje je Kennedyja utjelovio Bruce Greenwood. Filmove su dobili i Lincoln (Spielbergov "Lincoln" s Danielom Day-Lewisom), Lyndon B. Johnson ("LBJ" s Woodyjem Harrelsonom, "Do kraja" s Bryanom Cranstonom), Franklin Delano Roosevelt ("Predsjednikova ljubavnica" s Billom Murrayjem)...

Krajem devedesetih "clintonovskog" predsjednika glumio je John Travolta ("Predsjedničke boje"), a tu je i romantični "Američki predsjednik" s Michaelom Douglasom. U tom razdoblju američki predsjednici su bili prikazani i kao akcijski junaci: Bill Pullman je poletio s mlažnjakom u borbu s izvanzemaljcima u "Danu nezavisnosti", a Harrison Ford "umirao muški" u "Air Force One". Poetiku tih filmova u novom mileniju je preuzeo akcić "Velika zvjerka" sa Samuelom L. Jacksonom kao svojevrsnim akcijskim Barackom Obamom te alternativno povijesni "Abraham Lincoln: Lovac na vampire" čiji naslov sve govori.

U novom mileniju George Bush mlađi dobio je (opet) Stoneov portret u filmu "W" gdje ga je igrao Josh Brolin, a bio je redovita meta dokumentariste Michaela Moorea ("Farenheit 9/11"), dok ga je u nedavnom "Čovjeku iz sjene" glumio Sam Rockwell. O Obami je snimljen zasad jedan film, "Barry", koji je kronicirao njegove sveučiliše dane početkom osamdesetih (u glavnoj ulozi Devon Terrell).

Iako se pojavio u nekim filmovima poput "Sam u kući 2", Trump još nije dobio filmski portret, ali ga je nanišanio Moore u "Michael Moore In Trumpland" i nastavku "Fahrenheita 9/11". Zanimljivo je da su se čak dva animirana filma dotaknula Trumpa – naslovni lik "Malog šefa" je bio "trumpovski", a američki predsjednik je pljunuti Trump u crtiću "Korgi: Kraljevski pas velikog srca".

Naslovnica Cinemark