Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

ČUDESNI PARK Lunaparkovska akcija bitnija od emocija

FILM: Wonder Park; animirana avantura; SAD/Španjolska, 2018.; GLASOVI: Amanda Prenkraj, Frano Mašković; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ** ½

Postavka crtića koji je od danas u kinima za svaku je pohvalu: djevojčica bježi u svijet mašte koji je odraz stvarnosti gdje joj je majka oboljela od raka. Međutim, 'Park čudesa' vrlo brzo gubi fokus s likova i situacije. Između filma za djecu i njihove roditelje te crtića isključivo za najmlađe (hiperaktivne) klince, 'Wonder Park' se opredjeljuje za ovo potonje.

"Ti si čudo parka." – "Čudesni park" (2019.)

Nećete naći tko je redatelj animiranog spektakla "Wonder Park", makar pretraživali IMDb do mile volje. Redatelj crtića, naime, nije kreditiran. Na vrhu stranice "Čudesnog parka" stoje samo scenaristička imena (Josh Appelbaum, André Nemec), te glumci koji su posudili originalne glasove likovima (Sofia Mali, Jennifer Garner, Mila Kunis, Matthew Broderick...). Od redatelja ni "r".

To je presedan, sigurno u svijetu animiranih filmova, a možda i općenito kad je neki "major movie" u pitanju, odnosno srednjostrujaški hollywoodski projekt. Ilustracije radi, čak je i Bryan Singer bio potpisan na "Bohemian Rhapsody", iako nije kompletirao film.

"Wonder Park" je započeo raditi Pixarov veteranski animator Dylan Brown ("Život buba", "Pria o igračkama 2", "Čudovišta iz ormara", "Potraga za Nemom", "Juhu-hu") kojemu je to trebao biti redateljski prvijenac, ali nije ga dovršio; napravili su to David Feiss, Clare Kilner i Robert Iscove.

Brownu su čelnici studija Paramount Animation-Nickelodeon Movies dali otkaz zbog optužbi na račun seksualnog ponašanja, "inappropriate and unwanted conduct" (navodno volio pipkati kolegice), što zvuči osobito grdo u kontekstu crtića.

Bi li animirani film bio drukčiji da ga je Park kompletirao kako spada, nedostatak izvornog redatelja i njegove režijske vizije osjeti se u konačnom proizvodu koji je narativno neuredan i konfuzan, premda idejno/metaforično hvalevrijedno postavljen u ravni Pixarova remek-djela "Izvrnuto obrnuto".

U tom ponajboljem crtiću novog milenija, ako ne i šire, većinski ambijentiranom u um nesretne djevojčice nakon selidbe u drugi grad, pratili smo konflikte njezinih "oživljenih" emocija (sreća, tuga, bijes...). Ovdje će djevojčica biti još nesretnija, ulozi su veći, a takozvani visoki koncept viši.

Naime, njoj će od neimenovane bolesti (prema svemu sudeći rak) oboljeti majka s kojom je stvorila imaginarni tajni svijet osovljen oko zabavnog parka nazvanog "Zemlja snova"/"Wonderland" pod vodstvom (plišanih) životinja - čimpanze, medvjeda, dikobraza, divlje svinje i dvaju dabrova.

Kad majka ode na liječenje, otac šalje kćerku u ljetni kamp da se rastereti od teških misli. Međutim, kad samoinicijativno siđe sa školskog busa i odluta u šumu, curica otkriva da "Zemlja snova" postoji u stvarnosti i da životinjama iz parka treba pomoć, kao i samome parku.

Životinje su depresivne, a park je prekrio tamni oblak i preuzela ga je vojska tzv. čimpanzobija, nekoć slatkih, sada opasnih i zločestih čimpanza. Posrijedi je, naravno, metafora za mračno stanje uma djevojčice zabrinute zbog majčine bolesti. "Ovo se ne događa, ja sam u bunilu", kaže curica.

Park postoji u glavi djevojčice, sagrađen na razmeđi stvarnog svijeta i snoliko-košmarne imaginacije; on je odraz njezinih misli i oživotvorenje mašte. Rastući broj multipliciranih čimpanzombija koji bi mogli uništiti park simbolički preslikava stanice raka koje bi mogle ubiti majku protagonistice.

Postavka je za svaku pohvalu: djevojčica bježi u svijet mašte koji je odraz stvarnosti gdje joj je majka oboljela od raka. Za pohvalu je i poruka kako ne smijemo odustati od mašte i prestati živjeti u svom svijetu ("Samo daj tom svom svijetu neka blista"), tj. da je "tama tu da nas podsjeti da gledamo na svjetlo oko sebe".

No, problem je što "Park čudesa" vrlo brzo gubi fokus s likova, senzibilizirane psihologije i situacije, jer mu prenabrijana "lunaparkovska" akcija postaje bitnija od emocija. Između filma za djecu i njihove roditelje te crtića isključivo za najmlađe (hiperaktivne) klince, "Wonder Park" se opredjeljuje za ovo potonje, kao da ga je dovršila umjetna inteligencija sa zadatkom da isporuči blockbuster spektakl bez osjećaja.

Hiperaktivna junakinja je predstavljena u nabrijanoj rekreaciji vožnje iz zabavnog parka u stvarnom svijetu, kad je umalo stradala pod kotačima kamiona i napravila krš po susjedstvu. Nakon što se radnja preseli u "Zemlju snova", hiperaktivnost postaje iscrpljujuća.

Sve je odveć hektično, kao da je netko ubacio kameru u jednu od vožnji ili zakačio na peglicu koja se konstantno sudara. S vožnjama u bestežinskom stanju i sličnim ludorijama, park je atraktivno animiran po uzoru "Sutrozemlju" i "Jurski svijet" (čimpanzombiji kao dinosauri).

Nažalost, animacija ljudskih likova, počevši od heroine, nije na zavidnoj razini, osobito ako se usporedi s Pixarom ("Izbavitelji"), DreamWorksom ("Kako izdresirati zmaja") i Disneyjem ("Ralph ruši internet"). Ljudi su "nacrtani" generički i bezdušno.

Teško je poistovijetiti se s njihovim emocijama i suze iz njihovih očiju preseliti u vlastite, a što se moglo napraviti gledajući "Inside Out". Životinjski likovi su prošli nešto bolje, posebice narkoleptični medo Brundo i "navijeni" dikobrazić Živko, no mala je šansa da će medvjed koji zaspe kad ne treba (zabavno) dobiti bazu fanova kao što ih ima (Kung Fu) Panda.

Klinci s pretpremijernih vikend-projekcija u splitskom multipleksu vjerojatno su doživjeli trenutačnu zabavu, ali teško da su danima pričali o "Čudesnom parku". Prije razmišljali o nadolazećim crtićima-hitićima ("Gospodin Link: U potrazi za skrivenim grdom", "Uglydolls", "Tajni život ljubimaca 2") s kulminacijom u "Priči o igračkama 3".

Više sreće s ježurkom Sonicom?

Paramount Animation možda bude više sreće imao najesen s crtićem "Sonic The Hedgehog", animiranom ekranizacijom videoigre koja je netom predstavljena na CinemaConu.

Naslovnica Cinemark