Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

NAPUŠTAJUĆI NEVERLAND Šokantni dokumentarni film koji je napustio objektivnost i navodi da sve albume Michaela Jacksona bacite kroz prozor

FILM: Leaving Neverland; dokumentarac; SAD, 2018.; REŽIJA: Dan Reed; OCJENA: ** 1/2

Film ne postavlja pitanje je li Jackson kriv, već odgovara da jest. U ovom dokumentarcu sve je crno ili bijelo, naizgled prikladno za čovjeka koji je od crnca postao bijelac. Slijepo se zauzima jedna strana gledišta i subjektivno po 'defaultu' postaje objektivno i rimuje se s manipulativno.

Bit će teško istim ušima slušati pokojna kralja popa Michaela Jacksona (1958. - 2009.) nakon kontroverzna i neugodna dokumentarnog filma "Napuštajući Neverland" u produkciji HBO-a i režiji Dana Reeda. Na zarazne taktove "Don't Stop Till You Get Enough" ili "Billy Jean" mogle bi se stvoriti neugodne spike iz dokumentarca umjesto ugodnih slika iz nekadašnjeg splitskog kluba "Metropolis", gdje su se te pjesme frekventno vrtile. Takav učinak izaziva "Leaving Neverland", dvodijelni dokumentarni film u ukupnom trajanju od četiri sata.

Neke svjetske radio-postaje svjesne su negativnog efekta i već su službeno najavile da će ukloniti Jacksonove pjesme iz etera. Hrvatske radiopostaje nisu se još oglasile, no povremeno vrteći frekvencije posljednjih dana baš i nismo naletjeli na neki od Jacksonovih megahitova kao što su "Thriller", "Beat It", "Man In The Mirror", "Smooth Criminal", "Bad", "Black Or White"...

Gledajući dokumentarac koji iz usta Wadea Robsona (36) i Jimmyja Safechucka (41) necenzurirano iznosi krajnje razarajuće optužbe seksualno zlostavljačke prirode, Jacksonu na prvu pristaje pjesma "Bad" (zločest) ili "Smooth Criminal" (vješt kriminalac), ali na drugu i "Black Or White" (crno ili bijelo).

Naime, jednostrano prikazujući legendarnog glazbenika kao negativca, seksualnog predatora i monstruma prve klase koji se bogatstvom i utjecajem uspio izvući nekažnjeno za seksualne zločine, "Napuštajući Neverland" gledatelja navodi da zamrzi Jacksona iz dna duše i demonstrativno baci kroz prozor sve njegove albume da ih usput, za svaki slučaj, zgnječi prvi automobil, bus ili kamion.

Film ne postavlja pitanje je li Jackson kriv, već odgovara da jest. U ovom dokumentarcu sve je crno ili bijelo, naizgled prikladno za čovjeka koji je od crnca postao bijelac. Slijepo se zauzima jedna strana gledišta i subjektivno po "defaultu" postaje objektivno i rimuje se s manipulativno budući da Reed koristi svaki redateljski "trik" kako bi pojačao osjećaj mučnine i gađenja kod gledatelja tijekom četiri ure psihološke torture.

Slična jednostranost osjećala se u fanovskom dokumentarcu "This Is It" (2009.) o pripremama za Jacksonovu povratničku turneju u kojem je on prikazan kao tip koji nikad ne podiže glas na suradnike. No, u dokumentarcu ništa ne bi trebalo biti crno i(li) bijelo, a "This Is It" nije ovako delikatan komad dokumentaristike. Jackson je mrtav i očito se ne može braniti, ali nitko od Jacksonove obitelji ili bivših suradnika nije doveden pred kamere.

Recimo, njegova nećakinja Brandi, inače bivša djevojka Wadea Robsona, koreografa NSYNC-a i Britney Spears, koja tvrdi da je ovaj bio oportunist. I druga strana priče bi se, dakle, trebala čuti, ali ovdje se ne čuje. Pjesma je stišana na "mute". Sound of silence. Ima to smisla budući da svjedočanstva (navodnih) žrtava Robsona i Safechucka ostavljaju gledatelja zanijemjelim od šoka i nevjerice.

Doista je nemoguće ostati imun na senzacionalističko, tabloidno "prljavo rublje" koje oni iznose, nerijetko i dobiti poriv za povraćanjem, pa nije čudno da se "Leaving Neverland" otvara upozorenjem kako "film sadrži eksplicitne opise seksualnog zlostavljanja i može biti uznemirujuć za gledatelje". Ne treba otpisati sve što su Robson i Safechuck ispričali o monstruoznom Jacksonu, jer gdje ima dima, moguće da ima i vatre.

Ali, ne treba ni povjerovati baš svim tezama bez protuteza, bez dokumentarističke istrage i dokaza, samo na osnovi njihovih riječi. Robson i Safechuck djeluju uvjerljivo dok izravno otkrivaju najintimnije detalje prijateljevanja s Jacksonom i govore kako je bio seksualni predator i imao dugogodišnji obrazac sistematskog zavođenja, silovanja i odbacivanja dječaka, no govore li zaista "istinu i samo istinu"?

Dobro, Jackson je još odavno, godinama prije ovog dokumentarca, od anđela (The Jackson 5) postao čudovište nalik Skeletoru (zastrašujuće plastične operacije lica), čega je podsvesno valjda bio svjestan (spot "Thriller"). Ponašao se kao čudački Petar Pan, odrasli izgubljeni dječak ukradena djetinjstva opsjednut djecom i dječjim igralištima iz umjetno stvorene "Neverland" fantazije koji je vlastito djetešce pokazao fanovima držeći ga preko ograde balkona kao da hororski rekreira čuvenu scenu "Kralja lavova".

"Čovjek u ogledalu" je imao dva lica i Jacko je bio "sicko" sve i da je samo spavao u istom krevetu s tuđom djecom. Opet, koji normalan roditelj bi dopustio svom maloljetnom djetetu da spava u sobi odrasloga stranca, pa neka je taj stranac najveća glazbena zvijezda na planetu? Roditeljima bi se trebalo suditi zato što su Jacksonu dali djecu u zamjenu za vlastiti probitak, lovu i slavu, uživanje u čarima "Neverlanda", posjetu Havajima...

Jasno nam je da je Robson ili Safechuck mogao biti "starstruck" što je Jackson "od svih klinaca na svijetu odabrao mene da mu budem prijatelj", ali roditelji? Samo u Americi. Ovaj dokumentarac je mogao biti precizna vivisekcija (američkog) društva željna "celebrity" slave od malih nogu. "Želim biti zvijezda", izjavio je jedan od aktera u dječjoj dobi na sreću i veselje njegove majke.

Film je, međutim, ispao psiho-terapija, dokumentarac koji sluša jednu stranu priče, nadovezujući se na nešto o čemu se zaista pričalo protekle dvije i pol dekade otkako je Evan Chandler optužio Jacksona za zlostavljanje njegova sina Jordana. Jacksona su optužbe otjerale dvaput na sud - prvi put suđenje se završava izvansudskom nagodbom, drugi je oslobođen optužbi.

I to upravo zahvaljujući svjedočenju Robsona koji je, kao Macualay Culkin, poricao zlostavljanje i danas još uvijek, baš poput Safechucka, prema pjevaču gaji podijeljene osjećaje. Legitimno je i hvalevrijedno da "Napuštajući Neverland" podiže svijest o pedofiliji u showbizu i općenito, no film, paradoksalno, na momente djeluje lažno dok izlaže istinu i čini se produktom "fake news" ere, što ne znači da i jest. U eri lažnih vijesti sve je teže razaznati što je laž, a što istina.

Predugačak i repetitivan

Dokumentarac je predugačak i repetitivan, što ga čini produktom i ere popularnih serija koje se često vrte u krug. Slušamo ponekad iste rečenice Robsona i Safechucka koje ponavljaju i članovi njihovih obitelji, s naglaskom na majke. Satkan mahom od "talking heads" intervjua uz povremene prikaze "mjesta zločina", od hotela do Neverlanda kojeg redatelj voli snimati s dronovima iz zraka, film je u režijskom smislu nekreativan onoliko koliko su bile kreativne Jacksonove pjesme.

Naslovnica Cinemark

VIŠE IZ RUBRIKE