Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

BERGMAN – JEDNA GODINA, JEDAN ŽIVOT Prizori iz filmaškog života

FILM: Bergman - ett år, ett liv; dokumentarac; Švedska/Norveška, 2018.; REŽIJA: Jane Magnusson; DISTRIBUCIJA: Restart; OCJENA: ****

'Bergman – jedna godina, jedan život' je pronicljiv portret jednog filmaša. Za Bergmana su filmovi bili kao terapija, a rad ga je oslobađao od unutarnjih demona, vječito spremnih da provire na površinu, poput one ruke iz naglo otvorenog lijesa u sceni noćne more 'Divljih jagoda'.

Stota godišnjica od rođenja jednog od najvećih redatelja u povijesti, Ingmara Bergmana, (pro)slavila se 2018. i dokumentarnim filmom bivše švedske novinarke i kritičarke Jane Magnusson snimljenim njemu u čast. U trenutku dok gledamo "Bergman – jedna godina, jedan život" u hrvatskim kinima, teče 101. godišnjica od rođenja slavnog Šveđanina, ali nema veze. Dokumentarac je bio aktualan prošle godine, bit će ove i svake iduće kao kolekcija prizora iz filmaškog života.

S Bergmanom je Magnusson na "ti" i o njemu je već snimila jedan doks ("Trespassing Bergman", 2013.) gdje su Martin Scorsese, Woody Allen, Zhang Yimou, Wes Anderson, Michael Haneke i Claire Denis iskazivali divljenje prema njegovu opusu. Yimoua vidimo i ovdje, kao i Johna Landisa, Roya Anderssona, Elliotta Goulda, Barbru Streisand, Liv Ullman i još nekih tridesetak "talking headsa" koji na nekoliko minuta ili sekundi govore o Bergmanu iz prve ili druge ruke, kao bliski suradnici ili poštovatelji njegova lika i djela.

Velika brojka intervjuanata, možda i prevelika, no svaki od njih uglavnom ima nešto zanimljivo za reći i priložiti pogled na Bergmana iz filmskog, kazališnog, društvenog ili ljudskog kuta. Realno, idealan dokumentarni film o Bergmanu bio bi crno-bijeli, režiran kao refleksivno-portretni dokumentarac toka svijesti i fokusiran isključivo na njega, snimljena u krupnom planu, bez "talking headsa", dakle kao nekakav odraz "bergmanovske" vizualne i tematske poetike, ali za takvo što je trebalo upaliti kameru 2007., dok je Šveđanin još bio živ.

Tada bi se slavila pedeseta godišnjica za njega prijelomne 1957., njegove "najproduktivnije godine" preko koje Magusson prelama film. Tridesetdevetogdišnjem Bergmanu je početkom 1957. u kina izašao "Sedmi pečat", do kraja iste godine još jedno remek-djelo, "Divlje jagode", plus snimio je jedan TV film ("Na pragu života") i režirao par kazališnih komada, pa i Ibsenov "Peer Gynt", a ujedno je istovremeno imao veze s gotovo jednako toliko žena, uključujući glumicu Bibi Anderson.

Čovjek je te godine udario tempo i kvalitetu, bio multipraktik pet dekada prije nego je ta riječ uopće iskovana i takoreći nije uopće imao pauzu. Kad je završio u bolnici zbog stomakobolje, iskoristio je to vrijeme da piše scenarij. "Je li bio na drogama", osvane pitanje u dokumentarcu u kojem netko naglas promisli da ako je Fassbinder bio na amfetaminima, možda Bergmanov zalog za produktivnost bijaše seks, tj. žene. Možda, ali filmovi su bili još veći.

Na temelju arhivskih snimki i fotografija, vlastitog kritičarskog sagledavanja Bergmana i svjedočenja drugih ljudi, Magnusson je napravila pronicljiv psihološki portret jednog filmaša/umjetnika koji je živio i umro za film/umjetnost žrtvujući pritom moral i ljudskost na drugim poljima, što je veliko "bergmanovsko" postignuće dokumentarca "Bergman: A Year in a Life", tj. redateljice.

Dovoljno je reći da je, kako bi od Gunnara Björnstranda dobio što autentičniju glumačku izvedbu, tijekom snimanja filma "Winter Light", Bergman nagovorio njegovog liječnika da mu dade lažnu ozbiljnu dijagnozu. "Ne sjećam se privatnog života", veli Bergman u jednom trenutku i priznaje kako je od posla zanemario sve druge, uključujući i djecu.

Za Bergmana su filmovi bili kao terapija od konstantnog angsta i kompulzivnosti, a rad ga je oslobađao od unutarnjih demona, vječito spremnih da provire na površinu, poput one ruke iz naglo otvorenog lijesa u sceni noćne more "Wild Strawberriesa". On je bježao u svijet filma gdje je publici otkrivao djeliće svoje osobnosti, skrivene u stvarnom svijetu, koristeći sebe "kao drvo i sjekiru" (kakva misao!).

Magnusson izvlači zaključak da je, od "Divljih jagoda" do "Prizora iz bračnog života" i dalje, svaki Bergmanov film bio o njemu i da je u njima opet i iznova posjećivao djetinstvo, a u njegovom filmskom magnum opusu "Fanny i Alexander" on je bio – Fanny. U stvarnosti je, sudeći po TV intervjuu njegovog starijeg brata Daga, fingirao vlastitu mitologiju teškog djetinjstva da bi o tome mogao snimati filmove. "Kamera vidi više od mene", tvrdio je Bergman. Život je za njega bio alternativna stvarnost, a film prava.

Stvarao, ali i razarao karijere

Magnusson nije isključivo afirmativna za Bergmana. Ona se ne libi dotaknuti njegove "nazi" kontroverze kad je kao student u Njemačkoj prihvatio Reich naivno misleći da su logori smrti propaganda, nakon čega se zarekao da neće više imati posla s politikom. Isto tako, film prikazuje kako je Bergman stvorio, ali i razorio neke karijere. Inače, ovaj dokumentarac bio je jedan od dva prošlogodišnja o Bergmanu. Drugi je "Searching for Ingmar Bergman" Margarethe von Trotte.

Naslovnica Cinemark

VIŠE IZ RUBRIKE