Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

GRACE JONES: BLOODLIGHT AND BAMI Đavo u gospođi Jones

FILM: Grace Jones: Bloodlight and Bami; dokumentarac; Velika Britanija/Irska, 2017.; REŽIJA: Sophie Fiennes; DISTRIBUCIJA: Restart; OCJENA: ****

Sophie Fiennes je uspjela malčice demaskirati ili barem demistificirati popkulturnu ikonu, otkriti osobu/ženu iza legende. Redateljičino pismo namjere odaslano je u prvim kadrovima. Dokumentarac balansira između paralelne montaže dviju 'live' izvedbi hipnotična hita 'Slave To The Rhythym', pokazujući dva đavlija lica jedne Grace, kao što će Fiennes (s)nalaziti između njezina arta i života.

Ekstravagantna Grace Jones visila je na zidu rodicine sobe. Bilo ju je lako uočiti između Madonne i pop-zvijezda osamdesetih. Pozirala na sve četiri, naga, u kavezu, s komadom mesa pored nogu. Režala je s iskeženim zubima i izgledala je poput neobuzdane zvijeri, crne pantere. Bio je to prvi susret potpisnika ovih redaka, tada klinca, s Grace. Drugi se dogodio koju godinu kasnije i bio je prirodan nastavak viđenog.

U "Conanu razaraču" Grace je utjelovila divlju, polunagu amazonsku ratnicu Zulu, da bi potom postala sofisticiranija, ali još uvijek opasna Bond-djevojka znakovita imena May-Day u "Pogledu na ubojstvo" s Rogerom Mooreom. Grace je tih godina bila sveprisutna ("Vamp"). A kad je više nismo toliko gledali (na filmu), onda smo je slušali. Njezin glas je, recimo, dopirao sa soundtracka "Mahnitosti" Romana Polanskog ("I've Seen That Face Before").

Spomenuta fotografija Jean-Paula Gouda, njezina ekstraodrinarna glazba i nastupi u filmovima savršeno su oslikavali izvanzemaljsku Grace Jones – bila je distinktivna u odnosu na sve ostale glazbenice/glumice i potpirivala strašnu (mizan)scensku osobnost. O tome, da bi postajala "scary person on stage", pjevačica govori u dokumentarnom filmu redateljice Sophie Fiennes ("Pervertitov vodič kroz film"), Ralphove sestre, koji se snimao i montirao više od jedne dekade.

Začudo, povijesna fotka se ne vidi u Fiennesičinu dokumentarcu "Grace Jones: Bloodlight and Bami", tek jedna s Andyjem Warholom. Nema govora niti o njezinoj glumačkoj karijeri. Tražeći autogram nakon koncerta jedan fan pita Grace "hoćeš li snimiti još koji film", na što ona odgovori "svoj vlastiti" i to je to. Ništa, dakle, od osobnog uvida u avanture s Conanom i Bondom. Neće se usrećiti ni oni koji očekuju doznati nešto (više) o njezinoj vezi s akcijskim junakom Dolphom Lundgrenom.

Fiennes, pošteno, nije htjela stiskati 70 godina biografije Grace Jones u nepunih 117 minuta, možda i zato što je "larger than life" pjevačica veća od jednog dokumentarca. Fokusirala se na sadašnjost, tj. bližu prošlost, snimajući film (i) kakav Grace želi, možda upravo "njezin vlastiti" kakav je najavila obožavatelju i do odjavne špice otpjevala "Amazing Grace". Jer, Fiennes je uspjela malčice demaskirati ili barem demistificirati popkulturnu ikonu, otkriti osobu/ženu iza legende, kontrastiranjem intimnih (obiteljskih) trenutaka sa scenskim nastupima.

Dovoljno da je djelomično otkrije kao ljudsko biće, ali ne toliko da bi njezina enigmatska persona ostala do kraja razotkrivena. Redateljičino pismo namjere odaslano je u prvim kadrovima. Dokumentarac balansira između paralelne montaže dviju "live" izvedbi hipnotična hita "Slave To The Rhythym", pokazujući dva đavlija lica jedne Grace, kao što će Fiennes (s)nalaziti između njezina arta i života. Oba nastupa Grace izvodi pod maskom, a u jednom pjevajući neumorno vrti hulahop oko struka.

Kad god je Grace na pozornici i pjeva "Love Is The Drug", "Pull Up To The Bumper" ili "La Vie En Rose", film je hipnotičan i daje uvid u jedinstvenu performericu, preteču Lady Gage koja, zanimljivo, izvodi potonju pjesmu u "Zvijezda je rođena". Ipak, Fiennes se odmiče od pozornice u potrazi za "pravom" Grace kojoj vrag ne da mira pa se seli s Jamajke u Pariz i natrag.

Kamera postaje muha na zidu dok sa njom posjećujemo familiju na Jamajci, promatramo i osluškujemo njihove razgovore, njezine poslovne dogovore i pregovore u Parizu, ponekad i bez dlake na jeziku, snimanja u studiju i uživanciju u statusu dive koja si može priuštiti da doručkuje šampanjac u pariškom hotelu noseći samo krzneni kaput na nagom tijelu.

Promatrački pristup je možda distanciran i ostavlja dosta toga na sugestiji, ali svakako svježiji od istraživačkog, tipa da je Fiennes pred kameru posjela članove obitelji, prijatelje, znance i suradnike da govore o Grace u "talking heads" maniri. Protagonistica dokumentarca ostaje opskurna u tim fragmentiranim scenama, ali Fiennes uspijeva napraviti poneku rupicu u njezinu oklopu.

Primjerice, u prisjećanjima za obiteljskim stolom doznajemo kako su, "zaslugom" najstarijeg člana familije, Grace i djeca morali čitati Bibliju dok ih je tukao. Vidimo trenutke nježnosti bake Grace s unučicom. Omakne se Grace i poneka humorna provala, tipa "I wish my pussy was this tight", ali i svađa, kao s francuskim televizijskim producentom koji ne odobrava kostimografiju i scenografiju njezina nastupa u TV showu.

"Mi smo vizualni umjetnici", objašnjava Grace pred nastup na pozornici, "usamljenom mjestu, ali fascinantno usamljenom", gdje se ona i film osjećaju kao kod kuće. "Da svjetla nestane, ja bih svejedno nastupala", otkriva Grace i upravo to radi u ovom filmu, možda i životu. Nastupa.

Značenje naslova filma

"Bloodlight" u naslovu filma odnosi se na krvavocrvenu boju svjetla u studiju za snimanje glazbe. "Bami" je, pak, vrsta kruha na Jamajki.

Naslovnica Cinemark

VIŠE IZ RUBRIKE