Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

SANJARI Troje za još jedan erotski tango u Parizu

FILM: The Dreamers; drama; Velika Britanija/Francuska/Italija, 2003.; REŽIJA: Bernardo Bertolucci; ULOGE: Michael Pitt, Eva Green; OCJENA: ****

Seks, golotinja, perverzija i erekcija tetovirali su 'Sanjarima' zloglasni pornografski predikat 'NC-17' od strane cenzora i film je 2003. izazvao solidne kontroverze, gotovo kao nekoć Bertoluccijev 'Posljednji tango u Parizu' s kojim ima dosta dodirnih točaka. Radnja se većinom odvija u velikom pariškom stanu, gdje likovi upražnjavaju revolucionarni 'menage-a-trois' seks i plešu još jedan tango u Parizu. A u 'Dreamersima' se napolju, na ulicama, odvija (kulturna) revolucija s molotovljenim koktelima, kao dodatak seksualnoj.

Otplesao je Bernardo Bertolucci posljednji tango u Parizu, ali filmovi velikog talijanskog redatelja i dalje plešu u glavi filmofila koji ih nastavljaju sanjati poput troje "šezdesetosmaških" sanjara u njegovim "Dreamersima" (2003.). Skidanje sna s filmofilskih očiju nije opcija u pretposljednjem Bertoluccijevu filmu koji bi, da je posljednji, bio idealan redateljev oproštaj od kinematografije i obratno. "Sanjari" su film o tome – snivanju filma na javi. Filmofiliji.

Bertoluccijevi protagonisti u "Dreamersima", Amerikanac Matthew (Michael Pitt), te francuski brat i sestra, "sijamski blizanci" Isabelle (Eva Green) i Theo (Louis Garrel), vjerojatno nisu čuli za Tomislava Gotovca koji je baš 1968. glumio u Zafranovićevom kratkišu "Poslije podne: Puška", no prepoznali bi se u njegovoj izjavi "čim ujutro otvorim oči, vidim film". Čak su je i potencirali; vidjeli su film čim su se rodili. Bolje reći, film ih je (po)rodio, oni su djeca kina, kinematografije.

Isabelle veli Matthewu kako je došla na ovaj svijet 1959. godine na Elizejskim poljanama i da su njezine prve riječi bile "New York Herald Tribune", direktno citirajući Jean Seberg u uvodnoj Champs Élysées sceni "novovalnog" Godardova klasika "Do posljednjeg daha" koja će biti ubačena u "Sanjare". Film je prepun filmskih citata, posveta ili parafraza u izvedbi Bertoluccijevih likova, redovito upraćenih vještim montažnim insertiranjem originalnih scena. Tako, Isabelle će "memorirati sobu" na identičan način kao Greta Garbo u "Kraljici Kristini", prolazeći prstima ili licem po njezinim površinama, a Matthew će, znalac, pogoditi filmofilsku referenciju.

Kad njih troje odluče oboriti rekord u trku kroz Louvre protagonista Godardove crno-bijele "Neobične bande", Bertolucci isprepleće kadrove s Annom Karinom, Samijem Freyjem i Claudeom Brasseurom iz "Bande a part" koji bivaju rekreirani u boji, a nakon što povodom oborena rekorda Theo i Isabelle definitivno prihvate Matthewa u društvo jer je "jedan od njih", filmofila, eto identičnih riječi izvorno izgovorenih u Browningovim "Nakazama" ("prihvaćamo te", "jedna od nas").

Godard je, očito, Bertolucciju draži od Truffauta, kao što je Matthewu draži Buster Keaton od Charlieja Chaplina (Theo preferira potonjeg). Talijan u "Dreamersima" snima Evu Green zaljubljeno kao ovaj Annu Karinu. Sukladno tome, Godardovi klasici imaju prednost ispred začudo necitirana "Julesa i Jima", makar "menage-a-trois" odnos troje protagnista ponekad zove u sjećanje Truffautov film i traži neko pitanje o njemu.

"Koji je to film" i slične izvedenice postaju učestale pitalice tijekom njihovih filmofilsko-intelektualnih asocijacija začinjenih seksom jednom kad Matthew zakorači na teren perverznih (incestuoznih) igrica. Matthew pogađa "Cilindar" s Fredom Astaireom, ali Theo se ne može sjetiti u kojem filmu zbor pleše i pjevačica se krije pod kostimom gorile (Greta Garbo, "Plava venera") pa će za kaznu morati masturbirati na njezinu sliku.

Zauzvrat, Theo brzinski zatječe Matthewa i Isabelle s pitanjem iz kojeg je filma X označeno mjesto ubojstva ("Lice s ožiljkom" Howarda Hawksa, 1932.) i za kaznu traži od njih da se poseksaju, što će oni i napraviti u "full frontal" scenama muške i ženske golotinje koje su doživjele kulminaciju u njezinu razdjevičenju i njihovim strasnim "krvavim" poljupcima.

Seks, golotinja, perverzija i erekcija tetovirali su "Sanjarima" zloglasni pornografski predikat "NC-17" od strane cenzora i film je početkom milenija izazvao solidne kontroverze, gotovo kao nekoć Bertoluccijev "Posljednji tango u Parizu" (1972.) s kojim ima dosta dodirnih točaka.

Radnja se većinom odvija u velikom pariškom stanu, gdje likovi upražnjavaju revolucionarni seks konfilktnih emocija i plešu još jedan tango u Parizu. U "Dreamersima" se napolju, na ulicama, odvija (kulturna) revolucija s molotovljenim koktelima, kao dodatak seksualnoj, a neki od njih će se priključiti pokretu otpora kad simbolički kamen bačen kroz prozor prekine i do kraja razbije filmofilsku idilu te najavi ulazak ulice/života u njihov film.

Europski ili ne, "Sanjari" su prvi erotski raskalašeniji srednjestrujaški(ji) uradak novog milenija (Fox Searchlight). U kina su stigli na valu "Romanse X" Catherine Breillat i "Intimnosti" Patricea Chereaua, od njih preuzeli erotsko-seksualnu štafetu i dali je dalje filmovima na potezu od "Devet orgazama" Michaela Winterbottoma i "Bitke u raju" Carlosa Reygadasa, do McQueenove "Sramote", Kechicheova "Adelina života", Von Trierove "Nimfomanke"...

Utjecaj Bertoluccijevih "Dreamersa" je, dakle, postojan, a film aktualniji nego 2003. godine. Možda su neki novi Theo, Isabel i Matthew ovih dana u stanu u Parizu oponašali/pogađali scene iz "Sanjara" ili tražili poveznice s drugim filmovima... dok vanjski svijet friških pariških prosvjeda nije prodro kroz njihovo intimno kinoplatno kao 50 godina ranije, prekinuvši filmofilsko sanjarenje.

Orgazmički snovi

Seksualno nesputani "Devet orgazama" ili "Nine Songs" odao je počast "Sanjarima". U jednoj sceni plakat "Dreamersa" vidljiv je u klubu iza muško-ženskog para.

Naslovnica Cinemark