Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

ČOVJEK KOJI JE UBIO DON QUIJOTEA Gilliam izvojevao bitku s vjetrenjačama

FILM: The Man Who Killed Don Quixote; avanturistička komedija; Španjolska/Belgija/Francuska/Portugal/Velika Britanija, 2018.; REŽIJA: Terry Gilliam; ULOGE: Adam Driver, Jonathan Price; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: ****

Kultni filmaš je iznjedrio pravi 'gilliamovski' film i vratio se u formu nakon 'Nultog teorema'. Nikad dosad neki Gilliamov film nije bio ovako osoban, metafilmski, narativno nepravocrtan i pritom na ovaj način brisao crtu između fantazije i zbilje, teatra i filma, umjetnosti i komercijale, prošlosti i sadašnjosti. Nikad nije bio ni o redatelju, njegovoj kreaciji i njegovoj ulozi na svijetu.

I, napokon, nakon više od 25 godina (ra)stvaranja, dugo odgađani i nestrpljivo očekivani "The Man Who Killed Don Quixote" konačno je pred nama. Pisac ovog teksta je, misleći da sanja, protrljao oči, još snene prije jutarnje kinoprojekcije "Čovjeka koji je ubio Dona Quijotea", ali ne. Doista je (po)gledao film, od mnogih otpisan da neće nikad ni biti snimljen.

Kultni filmaš Terry Gilliam je, zato, u zaglavlju "Don Quijotea" jednostavno morao staviti kratki proglas o dugotrajnom kreativnom procesu ukletog projekta kako bi činjenica da je na koncu ipak realiziran i, evo, pušten u kina imala još veći značaj. U tom procesu Gilliam je i sam postao suvremena inačica srednjovjekovnog Don Quijotea od Manche, boreći se protiv ovih ili onih modernih vjetrenjača pored kojih na motoru u jednoj sceni nimalo slučajno prolazi glavni lik filma, redatelj Toby (Adam Driver).

Nakon što ga je Toby angažirao kao Don Quijotea u studentskom filmu, Javier (Jonathan Pryce) je, godinama kasnije, trajno ostao u ulozi "viteza tužnog lika" i misli da je redatelj njegov Sancho Panza kad ga ugleda. Gilliam je također ostao u ulozi Don Quijotea. Međutim, stari redateljski (steam)punker je izvojevao bitku protiv vjetrenjača, iznjedrio pravi "gilliamovski" film, vratio se u formu nakon "Nultog teorema" i pokazao da u njemu još ima "steama".

"The Man Who Killed Don Quixote" nije, jasno, najbolje Gilliamovo ostvarenje, na momente je dosta kreativno neuredno i histerično (ništa čudno za tako problematičnu produkciju), ali je najintimnije, tzv. passion project, i to se vidi. Svi putovi su Gilliama vodili prema Don Quijoteu, Cervantesovu borcu protiv vjetrenjača. Likovi njegovih prijašnjih izvanvremenskih filmova borili su se protiv vjetrenjača birokracije ("Brazil"), traume ("Kralj ribara"), vremena i prostora ("12 majmuna"). U "Brazilu" se junak u tumačenju Prycea, aktualna Don Quijotea, čak i viteški sukobljavao sa (samurajskim) divom, a u "Fisher Kingu" je protagonist, samoprozvani vitez, jurišao na crvena jahača.

"Don Quijote" podsjeća na "Kralja ribara", ili je slučaj možda obratan budući da je Gilliam počeo raditi na filmu 1989., dvije godine prije "Fisher Kinga". Bilo kako bilo, oba govore o uspješnom i bezobraznom muškarcu (ovdje redatelj, ondje radijski voditelj) na putu samootkrića kad mu se putovi ukrste sa sanjarskim tipom, "gilliamovskim" fantazistom kojemu, posredno upravo zbog njegova djela (režija filma o Don Quijoteu, krivo ophođenje sa slušateljem emisije), fali poneka daska u glavi pa umišlja da je zapravo u viteškom pohodu.

Film, utoliko, ne donosi nešto posebno novo, ali Gilliam je toga svjestan. "Ispoliraj stare ideje, nek' nam budu lijepe i blistave", Tobyjev šef (Stellan Skarsgaard) nalaže od njega na snimanju reklame s likovima Don Quijotea i Sancha Panze u La Manchi kad mu ovaj kaže da je diplomirao s filmom o Cervantesovu liku i snimio ga na tom području. No, Gilliam je starim idejama dao novi život, nije se odrekao filmaških ideala i osob(e)ne vizije pa njegov substitut Toby, "jebeni epski genijalac", mrzi CGI i više voli snimati praktično, iako producenti predlažu "da dodamo diva računalnom grafikom".

Zacrtan da "vrati izgubljeno doba viteštva", Gilliam je "Don Quijotea" snimio većinski praktično, na opipljivim setovima, stoga će izgledati dobro za tridesetak godina, jednako kao "Brazil" iz 1985. danas. Nikad dosad neki Gilliamov film nije bio ovako personalan, metafilmski nastrojen, samosvjestan i autoironičan, niti su njegovi likovi probijali "četvrti zid" poput Tobyja koji se pri završetku filma pita "tko je napisao ovaj kraj" i u jednom momentu odgurne rukom engleske titlove s ekrana tijekom dijaloga na španjolskom ("ne trebamo ovo").

"Cijeli koncept je blesav", zaključuje Toby kojemu Don Quijote govori da ga je napisala ruka Božja ne scenarij, a kad mu, pak, šef spomene zaplet, pitat će zar uopće postoji. Isto tako, nikad dosad neki Gilliamov film nije bio ni ovako narativno nepravocrtan i pritom na ovaj način brisao crtu između fantazije ili halucinacije i prepoznatljive zbilje (ilegalci, bombaši-ubojice), bijega u maštu i povratka iz iste, teatra i filma, umjetnosti i komercijale, prošlosti i sadašnjosti.

Ni klasici "Brazil", "Kralj ribara" i "12 majmuna", odnosno "Zemlja plime" i "Imaginarij doktora Parnassusa" s kojima se "Don Quijote" upušta u ravnopravan boj za najbolji Gilliamov novomilenijski film. Naposlijetku, nikad neki Gilliamov film, prije ovoga, nije bio o redatelju, njegovoj kreaciji i njegovoj ulozi na svijetu. Don Quijote i Gilliam zajedno odlaze u zalazak sunca, živjeti vječno. Borba s vjetrenjačama je za njih gotova ili možda tek počinje. I... rez!

Film posvećen pokojnim glumcima

"Don Quijote" je posvećen Jeanu Rochefortu i Johnu Hurtu, glumcima iz prijašnjih verzija filma. Glumci su se s godinama mijenjali, a Gilliam je početkom devedesetih je, da paralela s "Kraljem ribara" bude još veća, razmatrao Robina Williamsa. No, Gilliam je svog "Don Quijotea" na koncu završio, za razliku od Orsona Wellesa koji je radio na svojoj adaptaciji 30 godina i ostavio je nedovršenom.

Naslovnica Cinemark