Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

WHITNEY Houston, još uvijek imamo problem: zvijezda je rođena da bude problematična

FILM: Whitney; dokumentarac; SAD/Velika Britanija, 2018.; REŽIJA: Kevin Macdonald; DISTRIBUCIJA; 2i Film; OCJENA: ****

Drugi dokumentarac o legendarnoj pjevačici unutar godinu dana pokazuje da se ona nikad nije zapravo osjećala toliko udobno u ulozi zvijezde, iako je glumila da je snažna i bila rođena da to postane. Houston je, otkriva 'Whitney', bila od malih nogu obilježena seksualnim zlostavljanjem unutar obitelji i prijatelji smatraju da je trauma trasirala njezin život i u njoj pronalaze korijene ovisnosti o drogi i svega zbog čega će postati 'troubled person'.

Posjećenost filmova "Zvijezda je rođena" i "Bohemian Rhapsody" u hrvatskim kinima potvrđuje kako domaća publika voli gledati priče o glazbenicima. "A Star Is Born" i "Bohemian Rhapsody" su pojedinačno dosad privukli preko 100 tisuća gledatelja. Film o možda najboljoj pop vokalistici svih vremena Whitney Houston, nazvan "Whitney", reklo bi se, dolazi u pravo vrijeme. No, prate ga dvije otegotne okolnosti da bi postao megahit na tragu biografije rock pjevača Freddieja Mercuryja i glazbene romanse Lady Gage.

Prvo, "Whitney" je drugi film o Houston u (hrvatskim) kinima u nešto više od pola godine razmaka, nakon "Whitney: Biti svoja", stoga može ostavljati dojam već viđenog, iako nije "deja vu". Drugo, "Whitney" je, poput prethodnika, dokumentarni film, ne igrani. Možda se jednog dana snimi igrani film o Whitney koju će, potencijalno, igrati neka mlada afroamerička glumica u usponu, tipa Tessa Thompson ili Laura Harrier. Taj film će biti megahit. Za "Whitney" je to upitno, neovisno o kvaliteti (i) ovog dokumentarca.

Naime, masovna publika želi filmske emocije i ne preferira izaći iz kina utučena, pa makar se suočila s (izvjesnom) smrti omiljenog lika. A "Whitney" se, za razliku od "Zvijezda je rođena" i "Bohemian Rhapsody", ne libi zakoračiti u unutarnju tamu pjevačice i, realno, baš i ne nudi nekakvu utjehu, ni za gledatelja ni za Houston. Pjevačica je, prema dokumentarcu redatelja Kevina Macdonalda ("Posljednji kralj Škotske", "U vrtlogu igre"), povratnika u ovu formu ("Dodirnuti vrh"), bila od malih nogu obilježena seksualnim zlostavljanjem unutar obitelji, konkretno od rođakinje, soul pjevačice Dee Dee Warwick, mlađe sestre Dionne Warwick.

Prijatelji smatraju kako je trauma trasirala njezin život i u njoj pronalaze korijene ovisnosti o drogi i svega zbog čega će postati "troubled person". Najveće je to otkriće Macdonaldova dokumentarca. Očekivano, "Whitney" se u reportažno-esejističkom pokrivanju ključnih stavki karijere i života titularne pop-zvijezde poklapa s "Whitney: Can I Be Me?" Nicka Broomfielda i Rudija Dolezala.

Međutim, donosi dosta toga novoga za obiteljski stol i intimniji je u pristupu, manje "senzacionalan", da ne kažemo tabloidan, da bi jedan od fokusa stavio na pitanje je li Whitney (bila) gay ili ne, te nudio potvrdni odgovor u njezinom bliskom odnosu s najboljom prijateljicom i suradnicom Robyn Crawford. Oba dokumentarca traže ljudsko biće/ženu iza javne persone/pjevačice, a "Whitney" je upravo osovljen(a) između društvenog i osobnog, uz posebnu naklonost potonjem prilikom šaranja na doživljajnoj relaciji subjektivno (manje) – objektivno (više) za redatelja i gledatelja.

U jednoj montaži Macdonald stavlja Whitney u kontekst čitave Amerike osamdesetih kad ona postaje nova kraljica popa, ne samo MTV-jevske pop-glazbe, pa vidimo i Reagana, osim Madonne i Michaela Jacksona. U pozadini svira Whitneyin hit "How Will I Know?", najednom uslijede smetnje u slici i rez se prebaci na nerede s kraja šezdesetih u Newarku, gdje je Whitney bila rođena i odrasla u getu. "Jela sam s poda, meci su letjeli", prisjeća se pjevačica čiji glas u uvodu dokumentarca simbolički pripovijeda o njezinom učestalom snu, tj. bijegu od nekog velikog čovjeka, diva.

"Znam da mogu uspjeti, nikad me ne stigne, kad se probudim umorna sam od trčanja", govori Whitney i njezine riječi imaju eho na film u kojem je pjevačica inkorporirana u (crnu i bijelu) Ameriku, ujednivši je sjajnom izvedbom "The Star-Spangled Banner" himne na "Superbowlu" 1991. kojoj se Macdonald divi, kao i općenito njezinim nastupima poput prvog televizijskog 1993. ili onog kad je, u dobi od 16, odnijela krov koncertnog prostora glasom kakav se rijetko prije čuo.

Pjevanjem himne je ušutkala one koji su htjeli bojkotirati "Whitey" Houston na konto njezine "bjelačke" glazbe (više pop nego R&B), što je napravila i godinu kasnije poljupcem s Kevinom Costnerom na aerodromu u "Tjelohranitelju". "Zaboravili smo na boju kože", priča Costner, partner iz filma čiji ju je soundtrack "odveo u stratsferu" (tamo gdje je njezin zloglasni suprug Bobby Brown znao da on sam nikad neće otići i zasigurno bio ljubomoran), a pjesma "I Will Always Love You", još uvijek "no. 1" singl neke pjevačice u povijesti, bila toliko popularna da je Saddam Hussein napravio arapsku verziju za izbornu utrku.

To je još jedno od otkrića dokumentarca o usponu (manje) i padu (više) zvijezde koji uspijeva pronaći nikad viđene snimke i privesti dosad neprivedene sugovornike pred kameru, poput članova obitelji koji povremeno iznesu neki prljavi veš, ali i Browna te Costnera. Bobby odbija govoriti o drogi koja "nema nikakve veze s dokumentarcem i životom (!)". "Nije je to ubilo", mrtav ozbiljan će Bobby i biti demantiran snimkama ili fotografijama gdje su njih dvoje evidentno na "nečemu" i ostavili su drogu u nasljedstvo kćerkici Bobbi Kristini koja je također tragično skončala poput Whitney.

S druge strane, jedna prethodno neviđena snimka prikazuje Whitney kako u naručju majke Cissy govori o kolegicama koje ne pjevaju dobro, ali prolaze zbog seksi imidža (Paula Abdul, Janet Jackson). "Ne želim biti u tom biznisu", jada se Whitney, a njezine riječi podcrtavaju kako se nikad nije zapravo osjećala toliko udobno u ulozi zvijezde, iako je glumila da je "tough" i bila rođena da to postane. Filmska agentica sjetila se prvog susreta s njom: "Nosila je tamne naočale da joj se oči ne vide". "Whitney" skida naočale i gleda u oči Houston, odškrinjujući prozor u njezinu problematičnu dušu.

Angela režirala Whitney

Dvama friškim kinodokumentarcima prethodio je jedan televizijski iz 2015., nazvan također samo "Whitney". Režirala ga je, zanimljivo, glumica Angela Bassett koja je s Whitney glumila u filmu "Čekajući izdisaj".

Naslovnica Cinemark