Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

TRANZIT Ljubav u doba fašizma

FILM: Transit; drama; Njemačka/Francuska, 2018.; REŽIJA: Christian Petzold; ULOGE: Franz Rogowski, Paula Beer; OCJENA: ***

Jedan od najzvučnijih filmova sa ZFF-a je romantično-egzistencijalni 'noir'. Isprve je lako uživjeti se u smioni koncept paralelne stvarnosti i ponavljajuće povijesti 'Tranzita', no postupci redatelja Petzolda se postupno dekonceptualiziraju i izvlače nas iz filma.

Jučer je danas u novom filmu njemačkog redatelja Christiana Petzolda "Tranzit", finalu njegove neslužbene trilogije započete "Barbarom" i "Feniksom". Ekranizirajući roman Anne Seghers, postavljen u Francusku pod naci-okupacijom 1942. godine, Petzold evocira strahote Trećeg Reicha iz Drugog svjetskog rata u sadašnjosti. Pariz je u filmu "blokiran". Doznajemo to prateći protagonista Georga (Franz Rogowski, sve zaposleniji njemački Joaquin Phoenix) koji se sakriva i planira bijeg iz Francuske u Meksiko.

Svaki put kad čuje policijsku sirenu ili ugleda policijsko vozilo Georg se štrecne, a njihova pojava uzrokuje tenziju. Uniformirane patrole cirkuliraju unaokolo i hvataju politički nepodobne. Spominje se njemačka okupacija grada, "proljetno čišćenje", deportacije, odvođenja u logore, a tranzitna dozvola je nužnost. Dosta toga je nedefinirano, ali visi u zraku i jasno je na što sve Petzold cilja (fašizam, izbjeglice) kad se radnja preseli u Marseilles, te u priču uđe i žena iz Afrike (Maryam Zaree) sa sinom (Lilien Batman), odnosno likovi koji se smatraju "ilegalcima".

Tretmanom mračne (njemačke) povijesti okupirani su Petzoldovi posljednji filmovi, dozivajući (simbolične) duhove prošlosti i, usput, koketirajući s "hičkokovskim" trilerom "noir" vrste. U "Barbari" je na snazi bila hladnoratovska paranoja početkom osamdesetih, godinama prije pada Berlinskog zida, a u "Phoenixu" je eho holokausta odzvanjao ušima post-ratne Njemačke.

Sada, u "Transitu", jednom od najzvučnijih naslova ZFF-a uvezenom s Berlinalea, Petzold radi nešto dosad najekstremnije i seli radnju u sadašnjost koja koegzistira s prošlosti sad i ovdje te zamagljuje vremenske, ako ne i prostorne granice. Sadašnjost se križa s prošlosti poput tračnica na željezničkoj pruzi koje Petzold snima u režijski najnadahnutijim kadrovima važnog i načelno hvalevrijednog filma. Okruženje je moderno (policijski automobili, strojnice), odjeća likova, pak, nalik onome što se nosilo četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Ipak, priča grabi pozornost pa je isprve lako zatomiti takozvanu suspenziju nevjerice i uživjeti se u smioni, vremenski podešeni alegorijski koncept distopijskog danas, tj. paralelne stvarnosti i ponavljajuće povijesti, nekakvog "past continuousa" (rast neonacizma u Europi, ksenofobija, izbjeglička kriza...). No, kako se radnja nastavlja odmotavati i Petzold sve više očijuka s nepotrebno (pre)kompliciranim romantično-egzistencijalnim "noirom" garniranim "twistovima", pretvarajući "Tranzit" u nekakvu ljubav u doba fašizma, redateljevi postupci se postupno dekonceptualiziraju i izvlače nas iz filma koji ionako (ovog) gledatelja ostavlja hladnim, režiran tipično studenom njemačkom rukom.

Naime, Georg preuzima najmanje jedan tuđi identitet - pisca Richarda (Godehard Giese) koji se ubio i u tom procesu se zaljubljuje u njegovu ženu Marie (glumica u usponu Paula Beer; "Frantz"), nesvjesnu suprugove sudbine. To što Marie igra Beer, a ne - začudo - njegova kućna glumica, "hičkokovska" plavuša Nina Hoss, Petzoldov je odmak od prethodnih (boljih) filmova kojima se "Transit" pripaja u introspektivnom odnosu prema kolektivnoj prošlosti i pitanjima identiteta, njihovom zamjenom i mnogostrukosti.

Sjetimo se, primjerice, glavnog ženskog lika u "Feniksu" - njezino lice će biti rekonstruirano nakon što je dobila metak u glavu u konc-logoru te ona može i ne mora biti ona za koju se izdaje, u stilu "Vrtoglavice". Motiv identiteta je prepoznatljivi Petzoldov autorski forte, no ovaj put je redatelj malčice otišao predaleko u apstraktnu krajnost kad narator (inače krajnje sporedni lik, gotovo statist) počne pripovijedati priču i više se gotovo ne zna tko pije, a tko plaća u (ne)namjernoj zamjeni identiteta.

Dok se po(r)uka pjesnika polako gubi u trileru, u oko upadaju pozadinski detalji koji ljuljaju vjerodostojnost i istrajnost Petzoldove vizije. Ako se ljudi u drugom planu ponašaju bezbrižno kao da se okupacija ne događa ili se događa drugima kako bi Petzold izrazio ignorantski stav Europe prema izbjeglicama, zašto onda nema interneta u filmu s radnjom ambijentiranom u sadašnjosti? I zašto nitko ne koristi mobitele?

Zombiji i nacisti

U jednoj sceni likovi se referiraju na "Zoru živih mrtvaca" (1978.) Georgea Romera, tj. "film o zombijima koji zauzmu šoping centar". "Čak ni mrtvi ne znaju bolje", komentar je jednog od likova. A zombiji su za Petzolda, nedvojbeno, nacisti, premda se redatelj suzdržava od naci-zombi horora.

Naslovnica Cinemark