Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

TERET Nadnica za krah

FILM: Teret; drama; Srbija/Hrvatska/Francuska/Iran/Katar, 2018.; REŽIJA: OGnjen Glavonić; ULOGE: Leon Lučev, Pavle Čemerkić; OCJENA: *****

'Teret' je ponajbolji regionalni film posljednjih godina. Film akcijske postavke u stilu 'Nadnice za strah' i indirektnog društveno-političkog konteksta govori naslijeđenom (ratnom) teretu koji se prenosi s jedne generacije na drugu.

Frcanje iskri na filmskim plakatima postalo je poster-uzorak za akcijski usmjerene filmove novog milenija, još tamo od "Nemoguće misije III" i "Umri muški 4.0". Iskrenje se događa i na plakatu "Tereta" Ognjena Glavonića s Leonom Lučevom u krupnom planu i kamionom u drugom. Je li plakat navodi na krivi trag? I da i ne. Lučev nije akcijski junak tipa Tom Cruise i Bruce Willis, no postavka "Tereta" jest akcijsko-trilerska, kao i žanrovska filozofija pokreta.

Sjajni "Teret" je svojevrsna regionalna "Nadnica za strah" i Glavonić otvara film prizorom kombija kako se spušta niz brdo, vozeći vozače tajanstvenog tereta do njihovih kamiona, uz "soundtrack" granatiranja u podlozi. Postoji par akcijski svedenih pravila koje se vozač jednog od kamiona Vlada (nikad bolji Lučev) mora pridržavati. Kad krene, nema zaustavljanja i na odredište, u Beograd, mora stići točno u 21 sat.

Na njegovom će ratom razorenom putu od Kosova do Beograda, tijekom NATO bombardiranja 1999. godine, biti prepreka – jedan most je blokiran autom i kamionom u plamenu, stoga mora sići s glavne ceste i ići sporednima. Krajnje je to tenzičan put. U legendarnom akcijskom trileru Henri-Georgesa Cluzota znalo se što vozači prevoze – osjetljivi nitroglicerin. Jedna veća goba na cesti i lete u zrak. Napeto.

U "Teretu" se prve dvije trećine filma ne zna što je u kamionu. "Šta prevoziš", pita Vladu mladi suputnik Paja (Pavle Čemerkić, otkriće "Ničijeg djeteta", nedavno viđen u "Agapeu"). "Šta god daju, ne pitam", odgovara Vlada koji "vozi dok ne nađe opet nešto za stalno"; "mora od nečeg da se živi". Svako malo iz stražnjeg dijela kamiona, zakračunata snažnim katancem, dopiru neobični zvukovi do klaustrofobične kabine, gdje je kamera najviše parkirana.

Izostanak konkretnog odgovora o porijeklu tereta u kamionu, odnosno misterij istog, također izaziva napetost i prenosi je s glavnog lika na gledatelja koji postavlja u njegovu situaciju. Gledatelj, dakle, (ne) zna koliko i Vlada, ali osjeća u nutrini kako nešto nije u redu i predočava najgore horore, što stvara tenziju i agoniju prema vani s obje strane ekrana. Ovo je na neki način i unutarnje putovanje glavnog lika.

Glavonić traži ljudsku reakciju u akciji i zaustavlja akcijsku mobilnost filma kad Vlada (ipak) stane na nekoliko usputnih dramskih stanica indirektnog, ali dovoljno jasnog društveno-političkog konteksta i podteksta. Kad Vlada uđe u jednu kavanu i iz zvučnika se čuje Viktorija s nostalgičnom (YU) rock baladom "Daj ne pitaj", sjeta je prožimajuća. Kasnije, kad Vlada i Paja naprave pauzu u gostioni gdje se odvija vjenčanje uz zvukove lakih nota teških boja ("Milo moje, što te nema", "Hajde, vodi me odavde"), neminovnost prokletog, gorkog fatuma brdovita Balkana, ovdašnjih naroda i narodnosti, iscrtava se u kadru.

Ponajbolji regionalni film posljednjih godina govori o jednom narodu i jednoj (bivšoj) zemlji u ruševinama, naslijeđenom (ratnom) teretu koji se prenose vremenom na ovaj prostor, s jedne generacije na drugu generaciju i ostavlja na njezinim ramenima. Redatelj nije optimističan i "Nadnica za strah" postaje "Nadnica za krah". Tragovi razvalina prošlosti na sadašnjost, možda i budućnost sveprisutni su u "Teretu", od Drugog svjetskog rata kojeg Vlada naziva "pravim", "ne ovo danas, kao videoigrica".

Vlada ima očev upaljač iz Drugog svjetskog rata s ugraviranim riječima "Dok Sutjeska voda teče" (spomenik Sutjeske kasnije vidimo na razglednici), u jednoj sceni nailazi na spomenik Bitke kod Popine 1941., a Paja na igralištu u Beogradu pronalazi urezano svoje ime "Paja Car", i to nakon što Glavonić snimi "bladerunnerovsku" panoramu pozadinskog bombardiranja grada gotovo kao da je posrijedi nekakav košmarni doček Nove godine.

Film podiriva košmarnu snolikost u koju se polako, svakim idućim kilometrom puta, uvlači još košmarnija java. A put podsjeća na putovanje autobusom "za Beograd" iz ex-YU klasika "Ko to tamo peva". Šijanov film se odvijao u osvit 2. svjetskog rata, "Teret" se, pak, odvija za vrijeme ratnog stanja s kraja devedesetih i preuzima volan. Kamion nastavlja voziti u začaranom (ratnom) krugu.

Uskoro i u kinima?

"Teret" još uvijek nema fiksiran datum hrvatske kinodistribucije, ali to bi trebalo biti uskoro. Redatelj Glavonić nam je ljetos na Sarajevo Film Festivalu najavio da je planirano njegovo prikazivanje u domaćim kinima.

Naslovnica Cinemark