Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

UTOYA, 22. SRPNJA Pokolj u realnom vremenu

FILM: Utoya, 22. Juli; trilerska drama; Norveška, 2018.; REŽIJA: Erik Poppe; ULOGE: Andrea Berntzen, Elli Rhiannon Müller Osborne; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: **** 1/2

Brevika u filmu ne vidimo, preciznije tek se u jednom ili dva navrata njegovi obrisi prijeteći naziru u dalekom drugom planu. Zlo nema (jedno) lice i 'Utoya' nije film o Breviku, nego o žrtvama i neugodnom iskustvu koje proživljavamo iz njihove perspektive u realnom vremenu od 72 minute, točno onoliko koliko je napad trajao. Film je iznimno doživljajan zahvaljujući hiperrealističnoj režiji i tehnici snimanja zbivanja u jednom neprekinutom, kontinuiranom kadru.

"Nećeš razumjeti... samo me slušaj", zatraži glavna akterica filma "Utoya, 22. Juli" gledajući na trenutak ravno u kameru, kao da se obraća publici. Nekoliko sekundi kasnije, postaje jasno da djevojka, Kaja (Andrea Berntzen), zapravo priča na mobitel s majkom. No, njezine riječi i pogled upućen gledatelju ostaju visjeti u zraku, imajući višestruko značenje.

Osim što priprema gledatelja na to da će doživljaj filma biti personaliziran i subjektiviziran kamerom iz (prve) ruke, norveški redatelj Erik Poppe se tim postupkom svjesno obraća publici koja možda ne razumije umjetničku potrebu za filmovanjem ili dramatizacijom pokolja na norveškom otoku Utoya, gdje je pomahnitali desničarski ekstremist Andreas Behring Breivik 22. srpnja 2011. godine izvršio napad na ljetni kamp za mladež Norveške laburističke stranke i pobio/ranio gotovo dvjesto mladih ljudi.

Dokudramska rekonstrukcija najveće tragedije u novijoj povijesti Norveške naišla je na negativne reakcije i moralne debate u matičnoj zemlji. Neki su unaprijed prekrižili "Utoyu, 22. srpnja" bez da "saslušaju" Poppea, tj. pogledaju njegov film. Nesretnom događaju "Utoya, 22. Juli" definitivno ne pristupa kao jeftinoj eksploataciji, pa makar je priča fikcionalizirana, tj. likovi u filmu nisu stvarni, ali su skrojeni po akterima nemila događaja, a sam događaj filmski stvoren na temelju svjedočenja/sjećanja preživjelih.

Film je, zapravo, prilično (umjetnički) potreban danas kad, sedam godina od norveškog masakra automatskom puškom u režiji Brevika, ekstremna desnica jača Europom. Zasigurno je to ključni razlog što Brevika u filmu ne vidimo, preciznije tek se u jednom ili dva navrata njegovi obrisi prijeteći naziru u dalekom drugom planu. Zlo nema (jedno) lice i "Utoya" nije film o Breviku, nego o žrtvama i neugodnom iskustvu koje iskušavamo iz njihove perspektive u realnom vremenu od 72 minute, točno onoliko koliko je napad trajao.

Iz respekta prema žrtvama nijedno ubijanje/stradavanje nije eksplicitno prikazano u filmskom "slow motionu" radi dramski snažnijeg učinka. "Utoya", dakle, nije filmski "entertainment", premda događaji u filmu frapantno podsjećaju na neke filmove. Teško je gledati "Utoyu" i ne sjetiti se, recimo, "Južnjačke utjehe" (američki rezervisti na meti cajuna u močvarama Luisiane), "Paintballa" (igra s falšim oružjem se pretvara u pravi lov na njezine sudionike s puškom koja ne ispucava boju), "Battle Royalea" (grupa srednjoškolaca prisiljenih da se bore do smrti na otoku), pa i prvih "Igara gladi" nadahnutih potonjim filmom, ali i "found footage" horora u izoliranoj šumi, tipa "Projekt: Vještica iz Blaira".

Kaja dođe kao kombinacija realističke Katniss Everdeen iz "Hunger Gamesa" i hororske "posljednje djevojke", netko za koga emotivno ne baš neutralni gledatelj navija da pronađe mlađu sestru Ellie (Elli Rhiannon Müller Osborne) i preživi. Sve to Poppeu kao da služi kako bi propitao vezu između stvarnosti i filma u smislu nasilja. Poppe ne bježi od filma kao takvog po pitanju simbolike: jedan (uvjerljivo najmlađi) dječak upada u oko u narančastom šuškavcu koji neće skinuti unatoč savjetima Kaje i kasnije vidimo njegovo beživotno tijelo, čime postaje simbol stradavanja nevinosti, poput one djevojčice u crvenom kaputiću iz Spielbergove "Schindlerove liste".

Međutim, "Utoya" uglavnom izbjegava "hollywoodizaciju" tragedije. Scena Kajina utješna pjevanja hit-pjesme "True Colors" Cyndi Lauper strši u jednom ovakvom filmu, no epilog smrti djevojke s gadnom prostrijelnom ranom kojoj protagonistica pokušava pomoći duboko je prožet potresnom doživljajnosti (zaslon na mobitelu otkriva da je zove mama ne znajući da je više nikad neće čuti).

Uopćeno govoreći, film je iznimno doživljajan zahvaljujući hiperrealističnoj režiji i tehnici snimanja zbivanja u jednom neprekinutom, kontinuiranom kadru (minus autentične uvodne snimke nadzorne kamere od prvog terorističkog napada auto-bombom na zgrade norveške vlade, također u orkestraciji Brevika), recentno viđenoj u sjajnoj njemačkoj "Victoriji" Sebastiana Schippera. Kamera Martina Otterbecka se ponaša kao da je jedan od likova koji se našao usred izbezumljena meteža - jurca, baca se na pod, zvjerka unaokolo preplavljena strahom u očima, osluškuje pucnjeve, krikove, krckanje grana, topot nogu u bijegu.

Filmska tenzija, tzv. trilerski "suspense", stvara se prirodnim putem, naglo, životno. Kaja i njezini prijatelji jedu vafle i razglabaju o tome je li teroristički čin, počinjen par sati ranije, djelo Al Quaide ili pokvarenih plinskih cijevi, kako su javljali mediji čije vijesti dopiru do otoka. Najednom se čuju pucnji u daljini. "Jesu to petarde", nevino pita jedan od njih. Kad se mladi zalete prema njima u trku od nečega ("Bježite!"), nastaje urgentna panika, usporediva s onim što je postigao Paul Greengrass u izvanrednom "Letu 93" o užasu u jednom od otetih zrakoplova 11. rujna 2001. godine. "Možda nas uče kako da se ponašamo u panici", naivno će jedan od njih, ali postaje jasno da netko zapravo puca po njima. Rafali odjekuju u ušima aktera i gledatelja.

Vizualnost i zvukovnost filma su u simbiozi, a izvedbeni "one take" pristup još više doprinosi dokumentarnosti, ultrarealizmu i naturalizmu, osjećaju prisustva tragediji ondje i tad, tome da i proživljavamo, ne samo doživljavamo užas boravka na otoku premalom za sakrivanje od naoružanog luđaka tijekom 72 minute (pre)dugog košmara za koji je nevjerojatno da se nije mogao ranije prekinuti, ako već ne spriječiti ("kako nitko ne dolazi u pomoć?!"). Kamera možda jest akcijska u vidu vječitog pokreta, ali perspektiva filma je psihološka, ne fizička, premda je tjelesnost prenosiva s ove strane ekrana. Gledatelj zadržava dah i osjeća lupanje srca u grlu, ubačen u situaciju opipljive životne opasnosti i ugroze.

Brevik u viziji Greengrassa

Ove godine snimljen je još jedan film o Utoyi "22 July". Potpisuje ga Paul Greengrass koji se specijalizirao za doku-drame ("Bloody Sunday", "Captain Phillips") i taj stil prenio u akcijske filmove o Jasonu Bourneu. Greengrassova drama traje dva sata i dvadesetak minuta, eksplicitno se dotiče Brevika (glumi ga Anders Danielsen Lie; "Oslo, 31. kolovoza"), ali i norveškog političkog sistema koji je dopustio tragediju. "22 July" je nastao u produkciji Netflixa koji ga je od polovine listopada pustio u selektirana kina diljem svijeta, a Hrvatska se zasad ne nalazi na tom popisu.

Naslovnica Cinemark