Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

LJUDI I MJESTA Svako misto svoju Vardu ima

FILM: Visages Villages; dokumentarac; Francuska, 2017.; REŽIJA: Agnes Varda i JR; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: **** 1/2

Agnes Varda i umjetnik JR stvaraju nadrealne prizore običnih ljudi zalijepljenih na fasadama zgrada. Koncipiran poput filma ceste, dokumentarac govori o ljudima, životu, sjećanjima, fotografiji i kinematografiji te umjetnosti i umjetnicima u vremenu i prostoru.

"Slučajnost mi je oduvijek bila vjeran suputnik", otkriva Agnes Varda u dokumentarnom filmu "Ljudi i mjesta". Snimajući dokumentarac izvorna naslova "Visages Villages" (engleski "Faces Places") zajedno s gotovo triput mlađim umjetnikom JR-om, veteranska, 90-godišnja filmašica tipuje na slučajno upoznavanje nevjerojatnih ljudi, spontano, bez plana, kako su se nekoć radili filmovi francuskog "novog vala", a njezina najveća želja je sresti nova lica i fotografirati ih kako ih ne bi zaboravila.

Nakon duhovite dokumentarne potrage za istinom gdje (ni)su se upoznali ("nismo se sreli...") i isticanja uzajamnog uvažavanja ("volim tvoje filmove/tvoje murale"), Varda i JR u njegovom kombiju zaparaju na put diljem Francuske tražeći nova lica. U (auto)refleksivnom, esejističkom, meditativnom dokumentarcu, koncipiranom poput filma ceste, putovanje je osobnog i kolektivnog karaktera, svojevrsni "a road trip down memory lane", za neka prošla i buduća sjećanja, kroz Vardinu prošlost, ali i prošlost kinematografije kao takve.

Za početak, JR podsjeća Vardu na njezinog prijatelja i "novovalnog" kolegu Jean-Luca Godarda koji također nije skidao sunčane naočale. Njih dvoje će, poput Bernarda Bertoluccija u "Sanjarima", rekreirati scenu trke kroz Louvre iz Godardove "Neobične bande", samo s Vardom u invalidskim kolicima jer je ona prestara da bi trčala kao Ana Karina. "Više ne mogu trčati osam sati na dan s kamerom. Danas pokušavam raditi što tijelo može napraviti", izjavila nam je u intervjuu 2014. godine, kad je dobila Europskog Oscara za životno djelo.

Varda osjeća godine u filmu koji ponekad zamagljuje granicu između dokumentarca i fikcije, a njegovu će narativnu strukturu, kako opaža JR, izazvati upravo Godard kad ga njegova stara prijateljica odluči posjetiti. U jednoj sceni Varda se ne može popeti uz sve stepenice. U drugoj se nalazi na pregledu očiju zbog sve slabijeg vida. Prizor aparaturom raširena oka zove u sjećanje na Kubrickovu "Paklenu naranču" i pripremu Malcolma McDowella za gledanje filmova bez treptanja, no Varda se sjeti Bunuelovog i Dalijevog nadrealnog "Andaluzijskog psa", odnosno zloglasne scene s britvom koja će biti insertirana u "Ljude i mjesta".

Varda radi suprotno od Bunuela, nudeći radost umjesto šoka dok s JR-om stvara nadrealne prizore običnih ljudi zalijepljenih na fasadama zgrada. "Svako lice priča priču", tvrdi Varda pronalazeći obične ljude, (lučke) radnike, farmere, konobarice... za JR-ov "artwork". Recimo, na rudarskim kućama koje se planiraju srušiti naći će se XXL slike starih rudara i još uvijek žive kćerke jednog od njih, farmer se prostire od vrha do dna staje, konobarica postaje najpoznatije lice malog grada nakon što je njezina footgrafija ukrasila zgradu itd.

Čak je i jedna koza s rogovima dobila mural kako bi se ukazalo na njihovo pravo da imaju rogove, ne da im se odstranjuju. Dva možda najimpresivnija JR-ova umjetnička djela u filmu tiču se oslikanog njemačkog bunkera iz Drugog svjetskog rata koji je pao s litice na plažu i bit će oslikan portretom Guya Bourdaina, slavnog fotografa s kojim je Varda surađivala, tj. triptiha žena u muškom svijetu luke Le Havre, naseljene lučkim radnicima i brodskim kontejnerima.

Pogled na kontejnere posložene u vis poput lego kockica da bi ugostili portrete žena od glave do pete već je dovoljno impresivan, a kad njih tri sjednu u vlastita srca (svaka u svom kontejneru, u predjelu prsiju), Varda stvara vjerojatno najimpresivniji kadar filma o ljudima, životu, sjećanjima, fotografiji i kinematografiji te umjetnosti i umjetnicima u vremenu i prostoru. JR će fotografirati Vardina stopala i oči te ih preseliti na vagone vlaka.

"Vlak će posjetiti mjesta koja ti nikad nećeš", JR kaže Vardi u njihovu dokumentu vremena. Dokumentarac također posjećuje mjesta gdje Varda vjerojatno nikad neće doći i evo stigao je do Hrvatske, ali ga, za razliku od slika u filmu, neće s vremenom isprati vrijeme koje je dokumentirao, niti će nestati. "Faces Places" ostaje, ovjekovječen za dokumentarnu vječnost.

Oscar nominacija za povijest

Osvojivši Oscar nominaciju za ovaj film u dobi od 89 godina, Agnes Varda je postala najstarija osoba u povijesti predložena za zlatni kipić.

Naslovnica Cinemark