Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

DIVLJAK Intimno i (s)eksplicitno: 'Američki žigolo' u porno terminu

FILM: Sauvage; drama; Francuska, 2018.; REŽIJA: Camille Vidal-Naquet; ULOGE: Felix Maritaud, Eric Bernard; OCJENA: **** 1/2

Davno su bila i prošla vremena Schraderova 'Američkog žigola'. Festivalski art film je postao izričitiji, direktniji i 'dokumentarističkiji' nego ikad, a u međuvremenu su unutar marginalne ili nekomercijalne francuske kinematografije nastali 'Adelin život' i '120 otkucaja u minuti'. Vidal-Naguet pronašao je, čini se, inspiraciju upravo u tim filmovima. 'Sauvage' je istodobno brutalan i senzualan, realističan i poetičan, nesputan prikaz slojevite ljubavi i seksa u viziji redatelja koji je proveo par godina s 'hustlerima', što se na ekranu vidi i, još važnije, osjeti. U jednom od najboljih filmova godine francuski filmaš pretvara gledatelja u suučesnika priče, voajera, čak i ako mu se ne sviđa ono što gleda iz sfere gotovo pornografskog dokumentarca.

Kasni večernji "porno" termin u kinu "Karaman", nadomak festivalskog "Ponoćnog ludila" (22.45h), dosad je na STFF-u bio rezerviran mahom za opskurne, ekstremne filmove koji stavljaju na test izdržljivost najizdržljivijih filmofila, šire granice dopuštenog i zadavaju brige dušebrižnicima. U tom smo terminu sredinom tjedna (obično utorak ili srijeda) gledali po dva filma dan za danom ili maratonski zaredom, recimo, "Kink" i "Izloženi", "Mi smo meso" i "Hotel sumaglica", "Fluido" i "Purgatoryo"...

Ove godine termin okupira samo jedan film. Jedan, ali vrijedan. Najvrijedniji posljednjih godina u tom terminu i šire. Taj film, sjajni "Divljak", dugometražni debi francuskog redatelja Camillea Vidal-Naqueta koji u STFF-ov trojni program Forum/Next Door/Frame Extended dolazi ravno iz canneskog Tjedna kritike, razlikuje se od većine prethodnika. Naime, "Sauvage" nije tek paravan za nizanje eksplicitnih, seksualno provokativnih scena stvorenih da se gledatelj u većoj ili manjoj mjeri vrpolji u kinofotelji i pogledava sa strane ekrana zarumenjen od neugode, možda i prema izlazu iz kina.

"Divljak" ima priču, a iz nje se instinktivno i neusiljeno razvijaju (s)eksplicitne scene, pa i obratno. Same scene tjeraju priču naprijed i sa njom su neraskidivo povezane. Realno, teško da je film o 22-godišnjem Leu (izvrsni Felix Maritaud, svojevrsni francuski Dane De Haan) koji na ulici prodaje svoje tijelo, a žudi za ljubavi mogao danas biti implicitan. Davno su bila i prošla vremena Schraderova "Američkog žigola". Festivalski art film je postao izričitiji, direktniji i "dokumentarističkiji" nego ikad, a u međuvremenu su unutar marginalne ili nekomercijalne francuske kinematografije nastali Kechicheov "Adelin život" i "120 otkucaja u minuti" Robina Campilla.

Vidal-Naguet pronašao je, čini se, inspiraciju upravo u tim filmovima, pronašavši neustrašivog glavnog glumca u "120 BPM". "Sauvage" je istobobno eksplicitan i intiman, brutalan i senzualan, realistično-naturalističan i poetičan, a čitavo vrijeme dramski nijansiran, strastveno režiran, intenzivan i nesputan prikaz slojevite ljubavi i (gay) seksa u viziji redatelja koji je, u pripremne svrhe, proveo par godina s uličnim "hustlerima", što se na ekranu vidi i, još važnije, osjeti.

U jednom od najboljih filmova godine francuski filmaš pretvara gledatelja u suučesnika priče, voajera, čak i ako mu se ne sviđa ono što gleda iz sfere gotovo pornografskog dokumentarca koji obrađuje širok spektar seksualnih činova između muške "gay" prostitutke Lea i njegovih klijenata, od masturbacije i "felacija", do penetracije i degradirajućeg kemijanja s "pomagalima". U tom svijetu, gdje je najbolje što se "hustlerima" može dogoditi jest naći starijeg "sugar daddy" tipa, kako veli Leov kolega Ahd (Eric Bernard), Vidal-Naguet smješta priču o čežnji za pravom ljubavi, dubljom povezanošću i slobodom.

U prvoj sceni klijent bi htio od Lea dobiti poljubac. "Ne ljubiš se", pita ga. Ovaj odgovara potvrdno, jer ne ljubi se na zahtjev, odnosno poljupce čuva za nekog koga voli, poput Ahda, njegove tihe patnje, koji uporno inzistira na tome da nije "gay". Nježna scena između Lea i starog klijenta, udovca (Jean-Pierre Baste), još je bitnija za shvaćanje filma i glavnog lika. "Ako želiš, možeš ostati ležati do mene. Možeš ležati, a ja ću te držati u naručju", Leo predlaže starčiću nakon neuspjela seksa. "Napravio bi to? Neće ti biti dosadno", pita vremešni gospodin. "Želim provesti noć u naručju nekog tipa, a taj tip večeras si ti", precizira Leo ideju lijepog i ugodnog druženja.

Prikriveni romantičar, "stvoren da bude voljen", Leo samo želi provesti vrijeme u nečijem naručju, njega nije briga za novac (ionako ga koristi za "crack"), već mari samo za ljubav i konekciju, makar prolaznu, ako ne trajnu. To će momak, dječak koji nije posve odrastao, naći u mladom kolegi Mihalu (Nicolas Dilba) i starijem Kanađaninu Claudeu (Philippe Ohrel), ali i susjećajnoj liječnici (Marie Seux), osjetivši u njoj majčinsku figuru. Konačno sklupčavanje u fetalni položaj za Lea je prirodan bijeg od svijeta oko sebe.

Zvijezda u usponu

Felix Maritaud je u Cannesu osvojio priznanje "rising star" od strane fondacije Louis Roederer, a film FIPRESCI nagradu na festivalu u Jeruzalemu. Prava je šteta što se na STFF-u ne nalazi u konkurenciji za nagrade. Zaslužuje Grand Prix kao, po osobnom sudu, naj-film festivala koji je ove godine imao dosta kvalitetnih naslova.

Naslovnica Cinemark