Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

ZMIJSKE OČI Pucanj još uvijek nije brisan

FILM: Snake Eyes; triler; SAD, 1998.; REŽIJA: Brian De Palma; ULOGE: Nicolas Cage, Gary Sinise; OCJENA: ****

Tko očekuje Cageov boj s teroristima u boksačkoj areni a la Van Dammeov u hokejaškoj dok vani tropska oluja prerasta u uragan jedva izbjegnutih blockbusterskih tendencija, nemalo će se iznenaditi kad mu De Palma podastre konspiracijski triler o atentatu na ministra obrane na tragu njegova klasika 'Pucanj nije brisan', jednostavnije priče, ali kompleksne estetike s pojačanom 'rašomonskom' potkom.

Stalni snimatelj Briana De Palme od "Striptiza smrti" napravio je posao vrijedan divljenja u "Zmijskim očima" (1998.). Prema viziji redatelja kamerman Stephen H. Burum je virtuoznim neprekinutim kadrom u prvih 20 minuta uveo gledatelja u priču, upoznao s mjestom radnje (boksačka arena) i ključnim likovima te uspostavio s njima povezane (pod)zaplete, posijavši tragove trilerske misterije u pozadinskim detaljima. Pažljivije filmofilsko oko uočit će tu i tamo neki skriveni rez, kao u Hitchcockovu "Užetu" i nedavnom "Birdmanu" Alejandra G. Innaritua, no kad se De Palmino i Burumovo fingiranje "one take" kadra ogoli do potankosti, svejedno ostaje golih desetak minuta dotad najduže tehničke majstorije tog tipa.

Koordinacija i koreografija kamere je fantastična. Režija i kamera su pr(a)ve zvijezde filma "Snake Eyes", ne Nicolas Cage, premda on, pušten s glumačkog lanca, odvezane brnjice, daje sve od sebe da bude "cageovski" razmetljiv u ulozi potkupljiva policajca Ricka Santora. Kamera je u uvodu uperena u televizijsku reporterku koja najavljuje boksački meč u Atlantic Cityju kao priredbu kabelske TV i savjetuje kamermanu kako da snima nju i događaj. Potom kamera preuzima "steadycam" ulogu u kadru kojemu se ne možemo dovoljno nadiviti. Općenito, kamera je živahna poput Santora i ne miruje, ali ne na onaj novomilenijski "dokumentaristički" način iz ruke.

Kad prva runda počne, kamera švenka desno i lijevo u prvim redovima uz ring, primjećujući sumnjive likove kojima tu nije mjesto. Jedan od njih je pijanac koji boksaču dobaci "Here comes the pain", druge dvije su zgodne žene. Prva, dekolteirana crvenokosa u crvenom (Jayne Heitmeyer), sama na meču? Neobično. Druga, platinasta plavuša odjevena u bijelo (Carla Gugino), pojavljuje se iznebuha i sjeda tik ispred ministra obrane (Joel Fabiani), do Santora, na mjesto tezervirano za njegova dugogodišnjeg prijatelja, organizatora osiguranja boks-meča Kevin Dunne (Gary Sinise), inače zapovjednika američke mornarice.

Ni minut poslije, kad je Dunne napustio položaj i krenio za djevojkom plamene kose, ministar biva pogođen u vrat, a plavuša okrznuta u ruku i poprskana krvlju, sve izvrsno odigrano u "depalmovskom" usporenom pokretu. Zajedno sa Santorom ili bez njega, opažamo da je boksački šampion (Stan Shaw) lažirao nokaut demonstrirajući, riječima Cageova lika, "veoma lošu hollywoodsku glumu", dok je plavuša zapravo - brineta. Ništa nije onako kako se čini. Nitko nije onaj za koga se predstavlja, pa ni film sam, najavljivan kao akcijski triler i zasigurno takav zamišljen od strane studija Touchstone Pictures kako bi rasplamsao interes za Cageom nakon njegova tri uzastopna blockbustera "Hrid", "Con Air" i "Čovjek bez lica", odnosno De Palmom poslije "Nemoguće misije".

Tko očekuje Cageov boj s teroristima u boksačkoj areni a la Van Dammeov u hokejaškoj ("Iznenadna smrt") dok vani tropska oluja prerasta u uragan jedva izbjegnutih blockbusterskih tendencija s plimnim valovima i masivnijom destrukcijom, nemalo će se iznenaditi kad mu De Palma podastre konspiracijski triler na tragu njegova klasika "Pucanj nije brisan", jednostavnije priče, ali kompleksne estetike s pojačanom "rašomonskom" potkom (je li ili nije moglo biti tako kako akteri pričaju?) kakva će inspirirati McTiernana za "Ubojite namjere".

Veliki režijski stilist De Palma ponavlja scenu atentata iz različitih optika kako bi se složili komadići zavjereničkog "puzzlea" i došlo do istine vezane za američki sustav obrane i proizvodnju projektila s nedostacima, na štetu vojnika koje "whistleblower" firme želi spasiti razotkrivanjem urote. Više kamera u filmu operira u boksačkoj areni, od čega mnoge izvan njega pripadaju baš De Palmi kako bi istodobno mogle snimati subjektivne perspektive lika, a snimljeni materijali biti efektno iskorišteni za podijeljene ekrane, zaštitne znakove redateljeva autorstva. Uporaba kamere je kreativna i za primjer mladim filmašima.

U još jednoj bravuri voajerska kamera se podiže iznad vrata i u laganoj vožnji, iz najgornjeg rakursa, snima interijere hotelskih soba gledajući usput što gosti hotela rade prije nego što objektiv nađe traženu osobu. Pokreti i švenkovi kamere De Palmini su vojnici u rovovskoj bitki protiv generičkog trilerskog materijala, osobito razvidnog u završnici, unatoč naznakama vizionarstva u skorašnjim "spinovima" američke politike (fanatični terorist preuzeo krivnju za atentat, iako je njime upravljao dio vojno-političke vrhuške SAD-a).

I ne samo to. De Palma se na taj način bori i protiv studijskog sistema kojeg je napustio nakon "Misije na Mars", snimljene dvije godine poslije "Zmijskih očiju". Redatelj je svjestan da će, kockarskim rječnikom, dobiti "zmijske oči", odnosno da "kuća (studio) dobiva", ali se trudi da s filmom stekne nekakav osobni autorski dobitak i ne preda se sistemu bez ispaljena hitca. Pucnja koji još uvijek nije brisan.

Naslovnica Cinemark