Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

FOKSTROT Fokstrot s Bashirom

FILM: Foxtrot; drama; Izrael/Švicarska/Njemačka/Francuska, 2017.; REŽIJA: Samuel Maoz; ULOGE: Lior Ashkenazi, Sarah Adler; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: **** 1/2

'Waltz With Bashir' Arija Folmana i 'Foxtrot' Samuela Maoza savršen su plesni par. 'Fokstrot' je od 'Valcera s Bashirom' preuzeo apsurdan, nadrealan, snoliko-košmaran pogled na besmisao militarizacije i samoga rata, kao i pokušaje više ili manje autobiografskih likova da (pre)žive sa sjećanjima na vojni život i izvuku se iz njihova začaranog kruga. Preuzeo je čak i impresivnu animaciju s kojom će zaplesati u nekoliko navrata. Međutim, 'Foxtrot' je i prepoznatljivo autorski Maozov uradak, dobar maratonski 'counterpart' i njegovom debitantskom ostvarenju 'Lebanon'. U 'Libanonu' Maoz je horore rata prikazao iz perspektive mladih izraelskih vojnika stiješnjenih u tenku. Klaustrofobičnost prethodnika i kritiku bezumnosti vojne mašinerije Maoz je preselio i u drugijenac dostojan prvijenca.

Ritam se promijenio. Prije deset godina valcer. Danas fokstrot. No, "Waltz With Bashir" Arija Folmana i "Foxtrot" Samuela Maoza savršen su plesni par. "Fokstrot" je od "Valcera s Bashirom" preuzeo apsurdan, nadrealan, snoliko-košmaran pogled na besmisao militarizacije i samoga rata, kao i pokušaje više ili manje autobiografskih likova da (pre)žive sa sjećanjima na vojni život i izvuku se iz njihova začaranog kruga. Preuzeo je čak i impresivnu animaciju s kojom će zaplesati u nekoliko navrata i vratiti se natrag u igranu formu kao da se nije ništa dogodilo.

Međutim, "Foxtrot" je i prepoznatljivo autorski Maozov uradak, dobar maratonski "counterpart" i njegovom debitantskom ostvarenju "Lebanon", dobitniku venecijanskog Zlatnog lava za najbolji film 2009. godine. Ne čudi da je Maoz s njim opet trijumfirao u Veneciji, ovaj put osvojivši Srebrnog lava za režiju. U "Libanonu", filmskom bratu "Valcera s Bashirom", Maoz je horore rata prikazao iz perspektive mladih izraelskih vojnika stiješnjenih u tenku. Klaustrofobičnost prethodnika i kritiku bezumnosti vojne mašinerije Maoz je preselio i u drugijenac dostojan prvijenca. Uvod filma osluškuje odjeke rata kod kuće, daleko od bojišnice.

Roditelji Michael i Dafna Feldman (Lior Ashkenazi, Sarah Adler) dobivaju vijest da je njihov sin Jonathan (Yonaton Shiray) poginuo, "pao na dužnosti". Kamera u početnim trenucima ne napušta interijere Tel Aviva čiji zidovi kao da se približavaju Michaelu u pojačanim trenucima psihoze. Napadaj klaustrofobije biva prekinut tek povremenim crnohumornim odmakom, primjerice da Michael ne smije zaboraviti piti čašu vode svakih sat vremena, čak i ako nije žedan, kako ne bi dehidrirao od stresa (tu je alarm na pametnom telefonu da ga podsjeti).

Kad se ispostavi kako ubijeni Jonathan nije Michaelov i Dafnin sin, odnosno da se potkrala administrativna greška, radnja se seli na udaljenu, pospanu izraelsku kontrolnu točku, negdje u pustinji, gdje još uvijek živi Jonathan radi na rampi i čuva opskrbnu trasu zajedno s šačicom vojnika, mladih poput njega. Taj centralni i najbolji dio filma, konstruiranog kao tročinski "puzzle" da bi središnjica možda mogla biti i Michaelovo prisjećanje na vojne dane, ne Jonathanova sadašnjost, izvrsno prikazuje sva lica i naličja rata, kao i njegovu banalnost.

Vojnici ne znaju što će od sebe dok se netko potencijalno neprijateljsko auto ili motor ne približi rampi. Takoreći češće tuda prolazi lutajuća deva kojoj se rampa diže da je propusti. Jedan vojnik će zaplesati fokstrot s puškom u sceni koja bi razgalila Fellinija da može vidjeti film. "Fokstrot ima jednostavni plesni korak", podučava on kolegu i krene plesati. Drugi igra pucačku videoigricu, dok se treći pita zašto se ovdje borimo. Psihološki rat, borbu s nepoznatim, Maoz dočarava dojmljivo poput Sama Mendesa u "Jarheadu".

Na neke monologe njegovih likova možda bi ljubomoran bio i Tarantino, konkretno na Jonathanovo prisjećanje očeve "posljednje priče za laku noć" o Bibliji i "Playboyju". A na neke Maozove sekvencije gotovo svaki živući redatelj, recimo scenu nagle erupcije nasilja kao podsjetnika da "to je rat, a u ratu se događaju sranja", kad od limenke pive ispale iz automobila prilikom otvaranja vrata vojnici pomisle da je granata i izrešetaju auto s četvero mladih ljudi, uključujući djevojku na suvozačevu mjestu s kojom je Jonathan imao interakciju.

Kombi s igračkama je prošao neokrznut, ali je zato zapucala figurica robota s laserom, simbolično hodajući i pucajući na mjestu prije nego padne i nastavi šetati u prazno, ispuštajući prepoznatljive robotske zvukove u jednom od najpamtljivijih prizora. Dosta je simbolike Maoz uposlio u "Fokstrotu", režiravši neke od najnezaboravnijih prizora posljednjih godina kako bi podsjetio zaboravne na snagu filma, miješajući ljepotu (jato ptica u dalekozoru, buldožer podiže izrešetani automobil i zakopava ga u zemlju) s okrutnošću, možda najbolje u sceni kad žena u večernjoj haljini stoji ispred kontrolnog reflektora dok je kiša oblijeva.

Farovi automobila koji se udaljava od rampe polako iščezavaju u noći, signalna raketa eruptirana u odrazu lokve nestaje kad vodenu površinu uznemire koraca vojnika, X-ovi preko bradavica "pin up" modela sele se na lice vojnika, tužna djevojka s tetovaže na vratu zaplače od kapljica znoja, prava suza kapa po suzi nacrtanoj na papiru... Simboličan je i sam naslov strukturno i značenjski kompleksnog filma. Plešući fokstrot završiš uvijek na istom mjestu odakle si krenuo.

Naslovnica Cinemark