Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

DOGMAN O psima i ljudima

FILM: Dogman; triler drama; Italija/Francuska, 2018.; REŽIJA: Matteo Garrone; ULOGE: Marcello Fonte, Eduardo Pesce; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: **** 1/2

Povratnički uradak Mattea Garronea vraća redatelja sirovosti 'Gomorre', nakon ponešto 'uljepšanih' filmova ?Reality' i 'Priča nad pričama'. Nakon što pas i gazda napokon simbolički obrnu uloge, a pasja ljubav se pretvori u mržnju, završni duel Garrone snima kao krvavi dvoboj pekinezera (ili čivave) Davida i pitbula terijera Golijata iz urbana vestern horora.

Pitbul terijer iskeženih zubi reži i laje direktno u kameru, pokušavajući se oteti s debelog lanca zakačenog za zid u salonu za uljepšavanje pasa. Uzmičemo malčice natrag u kinofotelji takoreći osjećajući dah krupno snimljena pseta s ove strane ekrana. No, paščini se, ipak, s one strane ekrana približava vlasnik salona "Dogman", malešni Marcello (Marcello Fonte), dok ostali psi uglavnom nijemo iza rešetaka prate razvoj situacije. Mic po mic, Marcello uspijeva smiriti agresivnog pitbula, pridobiti njegovu naklonost i okupati ga.

Tako kultni talijanski redatelj Matteo Garrone otvara svoj novi, povratnički uradak "Dogman" koji ga vraća sirovosti nasilne "Gomorre", nakon ponešto "uljepšanih" filmova kao što su satira "Reality" i fantazija "Priča nad pričama". Garrone efektno predstavlja glavnog lika, titularnog "dogmana", u dva doslovna smisla malog čovjeka Marcella u odličnoj interpretaciji Fontea, nagrađenoj proljetos na festivalu u Cannesu. Marcellova privrženost psima, čak i onim opasnima, iskrena je i duboka.

Jedna od najhumanijih scena prilično animalna filma tiče se njegovog spašavanja i oživljavanja čivave zatočene u frizeru i ostavljene da umre tijekom jedne pljačke stana. Možda je zato Marcello privržen lokalnom, kokainom našmrkanom grubijanu Simoneu (silovita fizička uloga Eduarda Pescea), bivšem boksaču netom puštenom iz zatvora koji se bavi sitnim kriminalom i utjelovljenje je ljudskog pitbula. Možda i zbog straha, budući da tipični "tutaš" terorizira cijelu devastiranu periferiju Napulja, glavom razbija automate za igre na sreću i šakama lomi nosove mještana, nedovoljno snažnih i hrabrih ili jednostavno indiferentnih da mu se odupru.

A možda i u njemu vidi divljeg, nepripitomljenog psa s bjesnom slinom nakupljenom oko očnjaka, što ovaj definitivno jest, te misli da ga može primiriti poput onog pitbula. Bilo kako bilo, Marcello je odan Simoneu kao štenac gazdi, a prema njemu izgleda poput sićušna pekinezera i čivave ili mršava Stanleyja naspram punašnu Oliju iz pakla. Tjelesni kontrast između njih dvojice Garrone potencira kadrirajući protagonista pored goleme doge i mastifa. U jednom kadru će se naći i lutka Olija, umrljana krvlju nekog dilera kojeg je Simone iznenadno žestoko nabubetao.

Simone je nepredvidljiv u ispadima nasilja i agresije. Nazočnost ove gromade od čovjeka u kadru izaziva osjetnu nervozu i strepnju, posebice nakon što svojim ručerdama uhvati nekoga za vrat, uključujući i fragilnog "prijatelja" Marcella koji mu nabavlja kokain i povremeno služi kao vozač za bijeg. Tenzija se intenzivira svaki put kad se Simone pojavi ispred kamere, osim možda u jako lijepoj sceni posjeta noćnom klubu s Marcellom, rijetkom istupu magičnog u realističnom filmu, kad se čini da bi se njih dvojica doista mogla prijateljski zbližiti i odmaknuti od odnosa zlostavljačkog gazde i poslušnog psa.

No, to se ne događa jer je Simone bestijalan, "mad dog" izvan kontrole, te ne cijeni ni to što će Marcello zbog njega odslužiti zatvorsku kaznu bez da ga cinka. U svijetu Garroneovih filmova, koji istražuju ljudsku prirodu i društvo, ne isplati se biti dobar. Dobriše izvlače deblji kraj i jedina šansa da se uklope u okolinu jest da postanu zli, probude ključajuće mračne porive ili sjeme nasilja posijano u sebi te pokažu (životinjske) zube. Pogled na ljudsku prirodu i društvo u "Dogmanu" možda je pesimističniji i strašniji od "Gomorre", nadahnut istinitom pričom iz crne kronike.

Pesimizmu nedvojbeno doprinosi olovna fotografija snimatelja Nicolaija Bruela koja talijansku perferiju degradira u meksičku iz "Pasje ljubavi", stvarajući oblačni ugođaj pred neumitni, mitski konačni obračun. Nakon što pas i gazda napokon simbolički obrnu uloge, a pasja ljubav se pretvori u mržnju, završni duel Garrone snima kao krvavi dvoboj pekinezera (ili čivave) Davida i pitbul terijera Golijata iz urbana vestern horora. Izvrstan film bio bi još bolji da je Garrone stao kad je trebao. Talijanski filmaš doista nije morao rastezati zaključak "Dogmana". Sve je rekao savršeno zaokruživši početak i kraj filma, s razjarenim (ljudskim) pit bullom u lancima, vezanim za zid.

Garrone i Pinocchio

Matteo Garrone za idući projekt se vraća fantazijskom spektaklu. Priprema igranu ekranizaciju "Pinocchija" za 2019. godinu. Zasad je poznato da će Geppetta igrati Tony Servillo ("Velika ljepota").

Naslovnica Cinemark