Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

POSLJEDNJI PREŽIVJELI Za šaku Waltera Hilla

FILM: Last Man Standing; akcija; SAD, 1996.; REŽIJA: Walter Hill; ULOGE: Bruce Willis, Bruce Dern; OCJENA: *** 1/2

Postavku i zaplet Hill duguje Kurosawinoj 'Tjelesnoj straži' i 'Za šaku dolara' Sergija Leonea. Može se slobodno reći da je 'Posljednji preživjeli' remake (remakea). No, film je toliko 'hillovski' u akcijskoj/vestern mitologiji da bi gledatelj mogao na to zaboraviti. Ako već ne spada među Hillove 'greatest hits', 'Last Man Standing' gotovo da svira kao 'best of' ovog režisera vičnog muškoj akciji.

Lakši i brži na okidaču možda nego ikad prije bio je Bruce Willis u filmu “Last Man Standing“ (1996.). “Bio je 20 minuta u gradu, a već je ubio jednoga“, govore za Willisova Johna Smitha. U filmskom vremenu to je još manje od 20 minuta, a Smith je sredio najboljeg strijelca (Patrick Kilpatrick) lokalnog mafijaša Doylea (David Patrick Kelly). Smith se dovezao u grad Jericho, udaljen 80 kilometara od meksičke granice, u prolazu bacio oko na lijepu polu-Indijanku (Karina Lombard) i “zabava je počela“.

Doyleovi momci su mu razvalili auto zato što se zagledao u njegovo “vlasništvo“. “Tamo ti je šerifov ured ako se želiš požaliti“, uputili su ga razbijenih farova i stakala. A stariji šerif Ed Galt (Bruce Dern) ne kani ništa poduzeti i predlaže mu da napusti grad koje su preuzele dvije bande, irska Doyleova i talijanska Strozzijeva (Ned Eisenberg). Ali, Smith ne sluša; prijavljuje se u hotel pod vodstvom Joea Mondaya (William Sanderson) i, gotovo istovremeno kad mu ovaj savjetuje da se naoruža ako želi ostati u gradu, otkriva kako je već opasan s dva pištolja.

“Idem u posjet momcima koji mi razbili auto, popričat ću malo s njima“, najavi Smith i eto ga kod Doyleovih. Onom naj-strijelcu kaže da bi mu možda mogao pomoći da plati štetu. “Trebao bi me ubiti“, prostrijeli ga strijelac. “Ne bi mi teško palo“, zapuca Smith riječima, zatim i pištoljima. Munjevito je sprašio manje-više (prije više) 14-15 metaka u njega, ako smo dobro izbrojali, dok je pogođeni (po)letio unatrag u usporenom pokretu, katapultiran užarenim olovom.

Najdostojniji nasljednik Sama Peckinpaha i jedan od najvećih akcijskih “auteura“ u povijesti “macho“ kinematografije Walter Hill (“Željezna šaka“, “Ratnici podzemlja“) ne okoliša i u tih “20“ minuta servira sve što će činiti esenciju “Posljednjeg preživjelog“. Brzopotezno i izvrsno koreografirano akcijsko revolverašenje i kratka dijaloška razmjena riječi prije razmjene metaka. Junak koji u “noir-voicoveru“, tvrdokuhanom i suhom poput džina, priča (svoju) priču iz “jeftina romana“.

Vesternska atmosfera prljavih ulica, kuća u raspadu i prašine koju vjetar nosi “da si je mogao okusiti“, odnosno grada koji “nećete naći na zemljovidima“, mjesta gdje “natočite gorivo, prezalogajite i prenoćite ako baš morate“ (mrtvi konj truli na ulici, mrtvac u lijesu u izlogu grobara...). Većina Hillovih filmova su akcijski (“48 sati“, “Crveno usijanje“, “Još 48 sati“, “Zabranjeni prolaz“, “Metak u glavu“) ili vesterni (“Jahači na duge staze“, “Geronimo“, “Divlji Bill“). Nekad su bili i jedno i drugo (“Teksaški graničar“ kao “Divlja horda“ osamdesetih), čak i u maskirnoj uniformi ratnog filma (“Južnjačka utjeha“), a nekad akcijski “noir“ (“Vozač“, “Lijepi Johnny“).

“Last Man Standing“ puca negdje između, obitavajući stilski i vremenski na samoj razmeđi vesterna, (gangsterskog) “noira“ i akcijskog filma. Postavku i zaplet o junaku koji igra na obje strane, nalazeći se između dviju zaraćenih bandi i radeći za onog tko plati više, Hill duguje Kurosawinoj “Tjelesnoj straži“ i “Za šaku dolara“ Sergija Leonea. Može se slobodno reći da je ovo remake (remakea), premda Hill inzistira na “slobodnoj adaptaciji“ klasika. No, “Posljednji preživjeli“ je toliko “hillovski“ potkovan u akcijsko-vesternskoj mitologiji da bi gledatelj mogao zaboraviti na “Yoyimbo“ i “A Fistfull Of Dollars“.

Čak i više nego “willisovski“, budući da je Bruce istovremeno samuraj sa šeširom, moderniji kauboj i akcijski “noirovac“ s dva pištolja u rukama i herojskim šlagvortom na usnama (“razgovor je krenuo nizbrdo“, “dobro bi mi došao pištolj“) kao što je bio u “The Last Boy Scout“. Hill je ponešto ogolio Willisa kao junaka akcijskih “die hard“ spektakala, u jednoj sceni i doslovce kad mu na vrata banu revolveraši tijekom seksa pa puca na njih kao od majke rođen u godinama kasnije parafaziranoj sceni (“Samo pucaj“).

Ako već ne spada među Hillove “greatest hits“, a ne spada, “Last Man Standing“ gotovo da svira kao “best of“ ovog režisera vičnog muškoj akciji, uključujući velikog Rya Coodera kao dežurnog skladatelja uz Jamesa Hornera i angažman glumaca koje smo gledali ispred Hillove kamere - gorenavedenog Davida Patricka Kellyja (“The Warriors“, “48 Hrs“) i krajnjih epizodista Luisa Contrerasa i Thomasa Rosalesa Jr-a (“Extreme Prejudice“), tj. Allana Grafa i Teda Marklanda (“Another 48 Hrs“), inače čestih gostiju u akcijskih filmovima osamdesetih i devedesetih, kakav je bio i Patrick Kilpatrick.

Mnogo toga je, dakle, već viđeno, samo (u akcijskom smislu) žustrije režirano. Gradacija je evidentna, od jednog jedinog odzvanjajućeg metka (u glavu) u “The Warriors“ i “Southern Comfort“ do obasipanja negativaca multiplim hicima u “Red Heat“ i “Johnny Handsome“. “Posljednji preživjeli“ eruptira “hillovskom“ pucnjavom najsilovitije dosad zato što se Hill morao natjecati protiv Johna Wooa (“Teška meta“) i “nekih novih klinaca“ operatične “slo-mo“ akcije poput Roberta Rodrigueza (“Desperado“).

Je li “Last Man Standing“ nadmašio “Hard Target“ i “Desperada“? Ne, ali im nije ni ostao dužan. “Bit će puno više sanduka u izlogu“, komentira Smith pred konačni obračun. Hoće, preko 30. Mrtve se još dalo nekako izbrojati, ali ne i metke kojima je Willis nafilovao statiste temeljito prazneći revolvere i u “first person shooter“ modu. Izgubili smo se u brojanju negdje nakon prvih par stotina.

Willis prije Stallonea

Od "svetog trojstva" akcijskih junaka, Willis se drugi našao ispred kamere Waltera Hilla. Prvi je bio Schwarzenegger ("Red Heat"), a Stallone je s velikanom akcijske režije ostvario suradnju tek u desetim godinama 21. stoljeća ("Bullet To The Head"), kad je zlatno doba akcije postalo prošlost. Hill je, zato, triput surađivao s Nickom Noltejem, na "48 sati", "Teksaškom graničaru" i "Još 48 sati".

Naslovnica Cinemark