Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

ŽIVOTINJE (ANIMALS) Ludi, zviri i beštije

FILM: Tiere; psihološki triler; Austrija/Švicarska/Poljska, 2017:; REŽIJA: Greg Zglinski; ULOGE: Birgit Minichmayr, Phillipp Hochmair; OCJENA: *** 1/2

'Animals' pretapa naravno i nadnaravno postajući sve luđi kako ide dalje. U filmu nema zečeva, samo ovaca, ptica i pričajućih crnih mačaka, ali likovi će biti ubačeni u zečju rupu snolike, bolje reći košmarne paranoje, izgubljenu u prostoru i vremenu.

Završnica Dalmatia Film Festivala ove subote u splitskoj “Kinoteci“ uz “Životinje“ poljskog redatelja i koscenarista Grega Zglinskog podvlači crtu onoga što DFF jest već u svom trećem izdanju. Odrednica “Dalmatia“ ne znači da ovaj festival prikazuje (samo) filmove odgovarajuće mediteranskom/dalmatinskom “kamen, maslina i drača“ mentalitetu kao što je npr. bila bugarska komedija “Holiday Makers“. DFF želi biti maksimalno sveobuhvatan u programskom konceptu, prikazivati najširi mogući spektar filmova s festivala poput Berlinalea i razvijati (zahtjevniju) festivalsku filmofiliju publike.

“Animals“ se, konkretno, filmofilski poziva na klasike Bergmana i Lyncha, pretapajući naravno i nadnaravno dok iz iskrivljenog zrcala reflektira ljudsku psihu, lomljivu poput stakla s razbijenim krhotinama “Persone“, “Izgubljene ceste“ i “Mulholland Drivea“. Birgit Minichmayr kao dječja spisateljica Anna izgleda kao kćerka “bergmanovske“ Liv Ullmann, a Mona Petri u dvojnoj ulozi Andree/Mische mogla bi možda glumiti u remakeu “Mulholland Drivea“ umjesto Naomi Watts. U filmu “Životinje“ nema zečeva, samo ovaca, ptica i pričajućih crnih mačaka, ali obje će biti ubačene u zečju rupu snolike, bolje reći košmarne paranoje, izgubljenu u prostoru i vremenu.

Društvo im pravi Annin suprug i Andrein ljubavnik, kuhar Nick (Phillipp Hochmair kao austrijski Bradley Cooper). Priča je samo površinski jednostavna: Nick i Anna odlaze na šestomjesečni odmor u Švicarsku kako bi poradili na braku, ona usput napisala prvu knjigu za odrasle, a on istraživao recepte za svoju kuharicu. Kompleksnost radnje biva potpirena kad vidimo da je njihova kućipaziteljica Mischa pljunuta susjeda s gornjeg kata Andrea. To je tek preludij za daljnja zbivanja.

Svjesno pišemo preludij, ne početak ili predigra, jer više vuče na ludilo onoga što slijedi, nagovješteno zlokobnom glazbom tijekom vožnje crvenim tunelom Gaspara Noea, kakva i otvara film. Anna će sanjati da je netko izvlači iz auta i otima od muža. Kad, pak, s Nickom započnu igru pogađanja životinja po slovima, na “izgubljenoj cesti“ naletjet će na ovcu kao žrtveno janje njihova braka i sletjeti s puta. Nicku nije ništa, Anna završava s povezom na glavi. Povezom koji, zanimljivo, nosi i Mischa nakon što padne na leđa i udari zatiljkom o pod.

Kao da nije dovoljno što su Andrea i Mischa naizgled iste osobe, na njih nalikuje i izvjesna “ice cream girl“ u Švicarskoj. Usto, još malo interdimenzionalnosti, Annina i Mischina vrata u kući neobjašnjivo su zatvorena, kvaka se ponekad pomiče iznutra kao da je još netko ili nešto u kući, a svaki put kad ih potonja pokuša otvoriti, zazvoni zvono na ulaznim vratima. Što se, kvragu, događa, glava mi se raspada, odnekle zasvira Psihomodo Pop dok psihološki (horor) triler sa zamijenjenim identitetima, zbiljama i fikcijama koje je ionako teško razlikovati postaje sve luđi.

Hitchcockova ptica iznenada dolijeće kroz zatvoreni prozor u Nickovu/Anninu kuću i ugiba od posljedice udarca. “Ubila se“, zaključi Anna. “Životinje se ne ubijaju“, razuvjerava je Nick. Ali, ljudi se ubijaju, u filmu i izvan njega. Andrea je skočila kroz prozor, mogla bi za njom i Mischa, a samoubojstvo je 2007. počinio i izvorni redatelj/scenarist “Životinja“ Jörg Kalt, i to radeći baš na ovom projektu. Bizarno, zar ne?

Osjećaj bizarnosti lebdi iznad filma, načelne drame o odnosu dvoje ljude, koji postaje odveć dezorijentirajuć za svoje loše, a dobro nenadmašne “Persone“ i “Mulholland Drivea“. Premda, Zglinski, nekadašnji student Kieslowskog, ostavlja gledateljima poneki ključ ispod tepiha percepcije da otključa vrata neke od mogućih (paralelnih) stvarnosti “Animalsa“, koliko god da se zanio u izvlačenju tog tepiha pod njihovim nogama da to gotovo postaje sebi svrhom. Jednom nogom koja je zagazila u stvarnost, a drugom u fikciju.

Nick sanja i(li) ulazi u Annine snove, Anna (u) Nickove. Noćne more, točnije, u košmarnosti stopljene s realnosti. Moguće čitanje filma može se pronaći u Anninom pisanju knjige, kao i prometnoj nesreći, ali Zglinski voli boraviti s one granice mogućeg. Možda je napisala knjigu za odrasle koja se odvija upravo ovako, metatekstualno. Možda je na intenzivnoj i zamišlja sve ovo. Možda je...

Od Michaela Hanekea do Maren Ade

Birgit Minichmayr je najpoznatije ime u ekipi. Austrijska glumica u filmografiju je upisala naslove kao što su, recimo, “Hitler: Konačan pad“ Olivera Hirschbiegela, Hanekeova “Bijela vrpca“ i “Svi ostali“. Potonji film je režirala Maren Ade (“Toni Erdmann“), a u njemu Birgit ostvarila dosad možda najbolju ulogu.

Naslovnica Cinemark