Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

KLUB BORACA Jackov osjećaj filmčine

FILM: Fight Club; crnohumorna drama; SAD, 1999.; REŽIJA: David Fincher; ULOGE: Brad Pitt, Edward Norton; OCJENA: *****

Krajem 90-ih imali smo osjećaj da je 'Fight Club' velik film, a u međuvremenu je samo narastao. Dvije dekade kasnije veličina 'Kluba boraca' puno je jasnija. David Fincher je, poput Tylera Durdena, uzeo sapun, iscijedio 'Paklenu naranču' i vratio se s tempiranom bombom, spremnom da raznese um gledatelja toliko da se ovaj pita 'Where's My Mind' pjevušeći Pixies dok se okolni neboderi ruše poput domina.

Ponoćna premijera “Kluba boraca“ Davida Finchera na filmskom festivalu u Veneciji 1999. godine. Brad Pitt i Edward Norton sjede na balkonu do direktora festivala. Film kreće. Pitt i Norton od početka uživaju i smješkaju se. Direktor se svakom minutom sve više meškolji u fotelji. Dolazi scena u kojoj Marla (Helena Bonham Carter) kaže da se nije tako ševila od osnovne škole. Njih dvojica prasnu u smijeh. Direktor Venecije se diže sa stolice i odlazi glavom bez obzira, iznenađen i uvrijeđen.

“Fight Club“ završava. Zviždanje auditorija nadglašava aplauze. Norton se okreće Pittu - “Neću nikad glumiti u boljem filmu od ovoga“. “Ni ja“, odvratio je Pitt. Ili se možda Pitt prvi okrenuo Nortonu, nebitno. Poanta je ista. Gotovo 20 godina od “Kluba boraca“, Pitt i Norton nisu još glumili u boljem filmu, iako su snimili nekoliko pretendenata prije (“Sedam“, “12 majmuna“, “Generacija X“) i poslije njega (“Babel“, “Ubojstvo Jesseja Jamesa“, “Neobična priča o Benjaminu Buttonu“, “25. sat“, “Birdman“). Ako ne možda “boljem“, onda svakako subverzivnijem i vizionarskijem.

Anarhični i nihilistični “Fight Club“ slijepo se držao “fuck the system“ filozofije kao da je nastao u nezavisnoj produkciji, ne unutar hollywoodskog “major“ studija 20h Century Fox, dakle korporativna sistema (u filmu) izvrgnuta antikorporativnom ruglu. Foxov glavni čovjek odgovoran za porinuće “Titanica“ Bill Mechanic vjerovao je u “Klub boraca“ i dao Fincheru odriješene ruke da sa zvjezdanim Pittom na ekran preseli roman (pred)milenijskog trenutka Chucka Palahniuka, napisan britko i sočno poput “Paklene naranče“, riskirajući krah na kinoblagajnama koji je i uslijedio.

A Fincher je, poput Tylera Durdena, uzeo sapun, iscijedio “Naranču“ i vratio se s tempiranom bombom, još eksplozivnijom od romana, spremnom da raznese um gledatelja toliko da se ovaj pita “Where's My Mind“ pjevušeći Pixies dok se okolni neboderi ruše poput domina. “Fight Club“ je poružnio “nasapunani“ Pittov imidž devedesetih (“Legenda o jeseni“) u savršenom skladu Durdenove retorike kontra idolatrije, a profinjena bijela britanska ruža kostimiranih drama Bonham-Carter (“Krila golubice“) postala je crna.

Darkerica koja ispuhuje krugove dima u kulerskom krupnom planu i seksa se s Bradom u sceni orkestriranoj “bullet time“ efektom, što je tada malo tko primijetio s očima uprtima u “Matrix“. Općenito, 1999. se nije toliko govorilo o “Klubu boraca“ u odnosu na blockbustere kao što su “Matrix“ ili “Šesto čulo“ s kojim Fincherov film vezuje “keysersoseovski“ preokret. Publika se, tako, nesvjesno, šutke pridržavala prvog i drugog pravila Durdenova Kluba boraca (da se o njemu ne govori) i izbjegavala kina nakon što se valjda pronijela usmena predaja da film, sukladno naslovu, nije tučaroški, što li.

Opet, rijetki koji su vidjeli “Fight Club“ u realnom vremenu primili su ga u zagrljaj kao što je Nortona u filmu prihvatio Meat Loaf sa “znojavim sisurinama kakvima zamišljate božje“. Potpisnik ovih redaka i njegovih par prijatelja bili su među njima i naveliko citirali “Klub boraca“, primjerice govoreći kao Nortonov lik, Narator, nakon što je pročitao članak iz perspektive organa (“Ja sam Jackov izostanak iznenađenja“...). Imali smo već tada, kao 20-godišnjaci, “Jackov osjećaj filmčine“. Jackov osjećaj filmčine nije nas prevario. Velik film je samo narastao.

Dvije dekade kasnije veličina “Fight Cluba“ puno je transgeneracijski jasnija, a njegovi citati još citatniji (“Upoznala si me u neobičnom razdoblju života“, “To je tvoj život, svakom minutom sve bliži kraju“). “Svijet odlazi kvragu“, govorio je antimaterijalistički nastrojeni Durden 1999., a 2018. je već otišao - konzumerističkiji je i dehumaniziraniji nego ikad prije. Televizije imaju danas više od 500 programa, ljudi su još veći “robovi Ikeinih kataloga“ i još brže trče za “autima, odjećom, poslovima da bi kupovali gluposti“, i dalje “odrastaju uz TV u uvjerenju da će biti milijunaši, zvijezde, pjevači“, a stvari koje imaju u potpunosti vladaju njima, poput onomad ne toliko rasprostanjenih mobitela i nepostojećih društvenih mreža.

“Mi smo potrošači, posljedica životnih opsesija“, zborio je Durden spremajući se na “kontrolirano razaranje“ gradskih blokova (i tzv. četvrtih zidova) te “pištolj, bomba, revolucija“ ustanak, a Fincher u svom frenetičnom, kinetičkom stilu, s kamerom koja se zavlači posvuda, vizionarski vizualizirao tu verbaliziranu konzekvenciju društva na prijelazu milenija s ehom u budućnosti, odnosno sadašnjosti. Durdenov projekt urbanog terorizma, “Project Mayhem“ (pustoš), nastao iz podrumskog mlaćenja golim šakama u Klubu boraca, danas bi vjerojatno hakirao Fejs i ubacivao kadrove penisa u Marvelove PG-13 blockbustere, sabotirajući korporativnost.

No, teško da bi Fox sada stajao iza jednog ovakvog filma, posebice otkako ga je kupio Disney, čije je crtiće Durden ukrašavao spomenutim kadrovima, na užas roditelja i plač dječice. Smiono je što je većinski “family friendly“ studio Fox i onda, 1999., producirao “Klub boraca“, iste godine kad i “Ratove zvijezda“, tj. “Fantomsku prijetnju“. Poput Durdena, film je postavljao “pitanje moralnosti pri prolazu (u avionu), guzica ili međunožje“ i odgovarao međunožjem. Jedna od krucijalnih scena svakako je ona kad Durden i Narator iz klinike za liposukciju kradu suplemente za sapun s kojim “možeš raznijeti sve“, odnosno bogatim ženama prodavaju njihovo salo.

Otprilike je isto to film radio publici, samo zamijenite salo za nešto po Durdenovom nahođenju. Recimo, terorističku blockbuster poetiku s ulicama koje će postati hrpe betona, kao na malim ekranima stvarnosti (11. rujna) i kinima novog milenija (“Transformersi“). “Bit će kao na TV-u, pronađimo dobar vidikovac“, predlaže Durden i posjeda gledatelja na najbolja sjedala pri vrhu ostakljenog nebodera da gleda “teatar masovna uništenja“. Gledatelja koji ga je upoznao u neobičnom razdoblju života, svakom minutom sve bližeg kraju.

Naslovnica Cinemark