Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

OBITELJSKE VEZE (SHOPLIFTERS) Kradljivci emocija i otac humane obiteljske drame

FILM: Shoplifters; drama; Japan, 2018.; REŽIJA: Hirokazu Kore-eda; ULOGE: Lily Franky, Ando Sakura; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: **** 1/2

'Shoplifters' je kruna opusa Hirokazua Kore-ede prožeta humanim obiteljskim dramama. Nema režisera danas toliko brižno zainteresiranog za (japansku) obitelj kao što je to Koree-da koji u ovom filmu pelješi osjećaje gledatelja, a da ovaj nije svjestan toga da će mu njegov film do kraja ukrasti srce.

Razoružao je Hirokazu Kore-eda ovogodišnji canneski žiri, na čelu s Cate Blanchett, koji mu je napokon dao glavnu nagradu za novi film “Shoplifters“ – mitsku Zlatnu palmu. Japanac je jedan od najpostojanijih festivalskih filmaša od početka novog milenija i titula pobjednika Cannesa bila je samo pitanje dana. Najviše što se Koree-eda dosad približio nagradi u Cannesu jest priznanje žirija za film “Kakav otac, takav sin“ 2013. godine. Tad je, zanimljivo, žirijem predsjedavao Steven Spielberg glavom i bradom koji je, kako smo onomad prorokovali, od svih filmova nagradio baš “Like Father, Like Son“.

Na primjeru njegovog posljednjeg filma nije čudno da je Koree-da ušao pod kožu hollywoodskim facama. Za razliku od mnogih festivalskih filmaša studena srca, ovaj redatelj se ne srami sentimenta hollywoodske melodrame. Ispred njegove kamere, usto, klinci glume kao kod Spielberga, ali i kao naturščici u filmovima talijanskog neorealizma i iranske kinematografije. A opet, Koree-da je dovoljno festivalski realističan i sustavno njeguje tradiciju filma “made in Japan“, s nagaskom na velikana Yasurija Ozua i mogao bi se prozvati njegovim legitimnim nasljednikom.

Japanski redatelj se isprofilirao kao baštinik tih raznolikih poetika koje je načinio autorski jedinstvenima da ga prepoznaje publika od Cannesa preko Sarajeva, gdje je film “Shoplifters“ doživio regionalnu premijeru naslovljen kao “Kradljivci“, do Vukovara na čijem će se festivalu prikazati prvi put u Hrvatskoj pod naslovom “Obiteljske veze“. Prvi domaći naslov je efektniji i u sprezi s talijanskim neorealizmom (“Kradljivci bicikla“), no drugi precizno otkriva ponavljajući motiv Kore-edinih filmova onim gledateljima koji se tek trebaju s njim upoznati, ma koliko već bio filmski iskorišten (npr. “The In-Laws“).

Nema režisera danas toliko brižno zainteresiranog za (japansku) obitelj kao što je to ponajveći redateljski empat u svijetu festivalskog filma Koree-da. Obitelj u bilo kakvoj formi, najčešće razbijena, disfunkcionalna, nepovezana, s najstarijim djetetom koje preuzima brigu nad od majke napuštenom braćom i sestrama (“Nitko ne zna“), djecom zamijenjenom prilikom rođenja (“Kakav otac, takav sin“), razvedenim roditeljima (“Poslije oluje“)… “Shoplifters“ dolazi kao kruna njegova opusa prožeta humanim obiteljskim dramama neužurbana ritma, Koree-dina “best of“ kompilacija u jednom filmu, pa i više od toga.

Emotivniji, ranjiviji, mračniji i moralno nikad kompleksniji, nadahnut pričom iz novina kao i “Nobody Knows“, Kore-edin posljednji film predstavlja dosad najneobičniju obiteljsku zajednicu njegova opusa. Najprije upoznajemo oca Osamua i sina Shotu (Lily Franky, Jyo Kairi) koji se spremaju za misiju krađe u supermarketu. Otac sinu daje besu i par trenutaka kasnije, dok je čuvar zaveden implicitnom distrakcijom, malac trpa namirnice u ruksak s police jer “ono što je u prodavaonici nije još ničije vlasništvo“.

Tako postupa i Koree-eda, zavodi gledatelja i pelješi osjećaje s police njegovih emocija, a da ovaj nije svjestan toga da će mu njegov suosjećajni film pun humanih gesti, mic po mic, ukrasti srce, osobito kad se radnja krene odmotavati. Na povratku kući Osamu i Shota sretnu djevojčicu Yuri (Sasaki Miyu) kako se smrzava i traži hranu, naizgled napuštena. Djevojčicu dovode kući kod ostatka obitelji Shibata, supruge Nobuyo (Ando Sakura), njezine mlađe sestre Aki (Mayu Matsuoka) i bake Hatsue (Kirin Kiki) kod koje žive u majušnu stanu.

Nobuyo govori Osamuu da je odvede kući nakon što su je nahranili jer nisu “foster family“ i spajaju kraj s krajem na dnu društvene ljestvice, a posebice kad na klinki otkrije ožiljke. “Vrati je kući prije nego dođe policija“. Ipak, kad Osamu i Nobuyo dođu do Yurine kuće i čuju svađu njezinih neodgovornih roditelja, odlučuju prisvojiti malu do daljnjega. Nobuyo se postupno vezuje za djevojčicu, ona ima iste ožiljke kao Aki koja je smjesta prihvaća, a Osamu je vidi kao Shotina pomagača u krađama.

“To se zove podjela rada“, zadovoljno će Osamu i Shota će naučiti Yuri kako se to radi, tj. ona sama daje ruke gledajući ga na djelu. Privid normalne obitelji ljulja se nakon što TV vijesti objave priču o nestaloj i otetoj Yuri, premda su poneke nedosljednosti ove zajednice, unatoč načelnoj funkcionalnosti njezinih članova, natuknute od početka filma, primjerice da Shota ne zove Osamu tata. Tko su Shibate, otkrit ćete sami, no recimo da Koree-da minuciozno analizira i raščlanjuje pojam “prave“ familije kao prirodne i osnovne društvene jedinice, odnosno pripadajući izraz “krv je (nije) voda“.

Redatelj se bavio time u “Like Father, Like Son“, samo nije bio tako subverzivan u vezi zaključka kako je nekad bolje da se obitelj može izabrati i da paradoksalno, kao takva, izabrana, može biti funkcionalnija, nježnija i punija ljubavi od prirodne, stečene rođenjem. U ključnoj sceni filma Nobuyo grli Yuri i govori joj “ako te roditelji zaista vole rade ovo“. U takav zaštitnički roditeljski zagrljaj Koree-da prima svoje likove, štiteći ih, koliko može, od disfunkcionalnog izvanjskog svijeta koji funkcionira drukčije.

Naslovnica Cinemark