Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

HLADNI RAT Ljubavnici na službenom putu

FILM: Zimna vojna; drama; Poljska/Veliika Britanija/Francuska, 2018.; REŽIJA: Pawel Pawlikowski; ULOGE: Joanna Kulig, Tomasz Kot; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: ****

‘Cold War’ je ljubavna drama s ljubavnicima razdvojenima staljinizmom koja (najviše) imponira fenomenalnom c/b fotografijom i estetikom nadoknađuje manjak emocija koje bi nagnale gledatelja da istinski mari za ljubavnike i osjeti njihovu ljubav veću od života i Hladnog rata.

“Eno Splita“, izletjelo je nekome naglas u publici sarajevskog ljetnog “open air“ kina tijekom projekcije “Hladnog rata“ na 24. Sarajevo Film Festivalu. Dogodilo se to kad se u crno-bijelom kadru filma otvaranja SFF-a “Hladni rat“ ukazao splitski željeznički kolodvor iznad kojeg se zaštitnički uzdizao Sveti Duje. Kamera je zatim elegantno proklizala preko Prokurativa s pogledom na more i stigla do kazališta. Riskirajući slobodu, tamo će se protagonist, poljski glazbenik Wiktor (Tomasz Kot), ušuljati da vidi nastup nekadašnje ljubavi, pjevačice i plesačice Zulu (Joanna Kulig), članicu narodnog ansambla koja “ima ono nešto“.

Wiktor ubrzo biva prisilno deportiran iz Jugoslavije i vraćen na željeznički kolodvor na vlak za Poljsku. Deportirat će ga neimenovani likovi uhoda u interpretaciji Slavka Sobina i Dražena Šivka. Split, dakle, glumi (socijalističku) Jugoslaviju pedesetih u filmu “Zimna vojna“ ili “Cold War“ oskarovca Pawela Pawlikowskog (“Ida“), nagrađenog u Cannesu za režiju. Prije regionalne premijere “Hladnog rata“ Pawlikowski se poklonio publici i priznao kako je zavolio Sarajevo još u osamdesetima kad je pogledao “Sjećaš li se Dolly Bell“ Emira Kusturice, što je izazvalo pljesak.

Mogao je Pawlikowski spomenuti i “Oca na službenom putu“. Kusturičin drugijenac ima neke dodirne točke s njegovim novim filmom (političke okolnosti, antistaljinistički progoni pedesetih), premda se ovdje ljubavnici, Wiktor i Zulu, nalaze na “službenom putu“, razdvojeni staljinizmom koji njega pretvara u umjetnika u egzilu u Parizu, gdje će se ponovno sresti sa “ženom života“. Radnja filma je rasprostranjena preko dekade i pol, od postratne 1949. do 1964., od ruralne (komunističke) Poljske do Varšave, Pariza, Berlina, Jugoslavije i natrag.

“Vrijeme nije važno kad je netko zaljubljen“, značajna je rečenica u filmu. Doista, vrijeme nestaje kad se Wiktor i Zulu sretnu, brišući godine razdvojenosti, ali ono nosi promjene, društvene i političke, uhvaćene u slici i muzici filma. Wiktorov ansambl prisiljen je narodne pjesme o ljubavi prikladno zamijeniti pjesmama o velikom vođi, drugu Staljinu čiji golemi portret rastegnut uvis iza ženskog zbora. Mijenja se i glazba, od tradicionalnog folka preko jazza do ranog rocka (“Rock Around the Clock“).

Glazba je sastavni dio filma, a njezini stihovi govore umjesto dijaloga i služe kao ekspresija onoga što su likovi prešutili tijekom vremena koje mijenja njihov odnos, ne i ljubav. Gotovo da se “Cold War“ može okarakterizirati kao mjuzikl, iako je zapravo ljubavna drama “koreografirana“ u vihoru Hladnog rata. Za jedan tako žanriran film, a posebice ljubavnu dramu inspiriranu romansom njegovih pokojnih roditelja, Pawlikowski uskraćuje emocije koje bi se preselile s ove strane ekrana.

Koje bi nagnale gledatelja da istinski mari za ljubavnike u tumačenju dobrih glumaca i osjeti njihovu ljubav veću od života i Hladnog rata (osobito se, u prvoj glavnoj ulozi, ističe magnetična Kulig, epizodistica iz redateljeve “Žene iz petog okruga“ i “Ide“, dosad zapažena u filmovima “Elles“ i “Nevine“). Kao da Pawlikowski kanalizira Bergmana u tom smislu, ali i ne samo u tom. Emotivno i narativno minimalističan i ekonomičan, “Cold War“ je estetski maksimalističan i raskošan, vrijedan canneske nagrade za režiju.

“Hladni rat“ (najviše) imponira fenomenalnom crno-bijelom fotografijom, čak impresivnije teksture u odnosu na “Idu“ koju će zasigurno naslijediti kao nominent za (europskog) Oscara, moguće i dobitnik. Zapravo, ne sjećamo se kad je crno-bijela fotografija bila zadnji put ovako sjajna na filmu, perfektno uklopljena u retro format slike (4:3). Monokromni kadrovi direktora fotografije Lukasa Zala (“Ida“, “Loving Vincent“) pravo su remek-djelo crno-bijele estetike.

Predivne kjaroskuro kompozicije kontrastirajućeg su karaktera za likove i političku podlogu njihove ljubavne priče. “Cold War“ pretvara film i fotografiju u jedno. Film kao da je nastao od serije umjetničkih crno-bijelih fotografija spojenih u projektoru, ali i obratno. Pawlikowski preslikava c/b fotografiju u film i njegovi pojedinačni kadrovi mogli bi se, izolirani, izložiti na visokoprofilnoj art-izložbi.

Naslovnica Cinemark