Mišljenja Cinemark

Cinemark

ALEKSI Mila naša milenijalka

FILM: Aleksi; drama; Hrvatska, 2018.; REŽIJA: Barbara Vekarić; ULOGE: Tihana Lazović, Goran Marković; OCJENA: *** 1/2

'Aleksi' je prvi hrvatski film o milenijalcima, njihovom odrastanju, potrazi za identitetom i mjestom pod suncem. Film se obraća generaciji koja ne postavlja pitanje 'di si bio '91.?', niti je kopkaju socijalne nedaće Lijepe naše, ali svejedno razmišlja o odlasku iz Hrvatske.

Aleksi će se osjećati kao kod kuće na Brač Film Festivalu. Ima  smisla da film koji njezino ime nosi doživi dalmatinsku premijeru na BFF-u nakon što je otvorio pulski festival. BFF je festival za mlade, a dugometražni prvijenac redateljice Barbare Vekarić “Aleksi“ se upravo mladima i obraća, generaciji tzv. milenijalaca kojoj pripada 28-godišnja protagonistica u tumačenju Tihane Lazović. O milenijalcima, njihovom odrastanju, potrazi za identitetom i mjestom pod suncem u društvu dosad se nije snimio nijedan hrvatski film, za razliku od američkih nezavisnjačkih i europskih umjetničkih.

Zapažena po dojmljivom kratkišu “Prva dama Dubrave“, a odlučna da preuzme štafetu od Hane Jušić, Ivone Juke, Katarine Zrinke Matijević, Vlatke Vorkapić i Snježane Tribuson, Vekarićka prisvaja stilske, žanrovske, karakterne ili tematske odrednice jednih i drugih. “Aleksi“ je negdje na pola puta između američkih “indie“ dramedija Grete Gerwig i francuskih drama Rebecce Zlotowski s Leom Seydoux (“Belle Epine“, “Grand Central“), premda njezina glumica Lazović više voli Adele Exarchopoulos.

“Aleksi“ je suvremeni mladenački film, kakav nije prečest u hrvatskoj kinematografiji, ako ne računamo “Comic Sans“ Nevija Marasovića kao još jedan izuzetak od pravila. Film se obraća generaciji koja ne postavlja pitanje “di si bio '91.?“, niti je kopkaju socijalne nedaće Lijepe naše, ali svejedno razmišlja o odlasku iz Hrvatske. Protagonistici filma ne fali ni ptičjeg mlijeka, ona je vinareva kći i nasljednica bogatog vinograda/imanja koja “energiju želi kanalizirati u kreativnijem smjeru“ i otići u Berin na “internship“, odnosno stručnu praksu iz fotografije, makar je svjesna izreke “tko je u umjetnosti vidio para“.

Njezina želja za odlaskom, dakle, nije socijalno, nego kreativno i intelektualno intonirana budući da je guši mala sredina na Pelješcu, tj. nametnuto joj je po “defaultu“ da misli lokalno i djeluje lokalno, ne globalno, od preuzimanja obiteljskog biznisa do ljubavnog skrašavanja s nekim mještaninom. Zbog svega toga, udovoljavanju majci i ocu (Neda Arnerić, Aljoša Vučković), ali i samoj sebi jer “stalo mi je do sebe“, Aleksi je izgubljena, “sjebana“ i ne zna što hoće, a ni koga.

Spetljat će se s čak tri muškarca, lokalnim glazbenikom Goranom (Goran Marković), starijim i razvedenim “playboyem“ Tonijem koji živi u Parizu (Sebastian Cavazza) i turistom-fotografom iz Amerike Christianom (Jason Mann). U njezin odnos s Goranom vjerujemo i za njih navijamo, među ostalim i zato što Marković i Lazović imaju dobru kemiju i uzajamnu filmsku atrakciju, rođenu na “Zvizdanu“, ali ne i u nedovoljno razvijene odnose Aleksi s potonjom dvojicom. Toni i Christian samo su skice likova.

Usto, dominantnu, ekstrovertiranu ženu poput Aleksi teško da bi privukao netko introvertiran poput Christiana, iako s njime dijeli interes za fotografiju. U filmu koji izgleda kao pravi film, za razliku od nekih pulskih ostvarenja, Vekarićka se pokazala kao bolja redateljica nego scenaristica. Priča je gotovo nepostojeća u užem smislu riječi i pokreću je situacije u koje Aleksi upada iz dana u dan. Tim tragom, Aleksi djeluje kao lik definiran glumičinom živahnošću i spontanošću nego mrtvim, unaprijed zadatim slovom na papiru pa film u jednom trenutku postaje izgubljen poput nje, ali se na koncu ipak pronalazi.

Uzmemo li u obzir to i Lazovićkinu naturalističku, nepredvidljivu “budi u trenutku“ glumu, Aleksi bi se možda bolje snašla u sirovijem, realističnijem, doku-dramskom “kamen, maslina i drača“ okviru kadra “feel bad“ filma kakav je bio Jušićkin “Ne gledaj mi u pijat“. No, Vekarić je, rekosmo, na valnoj duljini s “feel good“ ili “feel not so bad“ francuskim artom i američkim nezavisnjacima, a ne rumunjski, grčkim i mađarskim “novim valom“, Ulrichom Seidlom i Harmoneyjem Korineom.

Nju ne zanima tamna strana Mediterana da bi dublje zaronila u hrvatski mrak gdje se gube i mili naši milenijalci. Estetski, ako ne i tematski sušta suprotnost sivom, oblačnom, prljavije režiranom Jušićkinom prvijencu, “Aleksi“ je vedrija, sunčana, znatno čišće snimljena dramska razglednica iz Dalmacije sa sjajno iskorištenim lokacijama Pelješca kojemu je malo nedostajalo da se prometne u zaseban lik filma.

Naslovnica Cinemark