Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

ZA ONA DOBRA STARA VREMENA Sve (ni)je lako kad si mlad

FILM: Za ona dobra stara vremena; drama; Hrvatska, 2018.; REŽIJA: Eduard Galić; ULOGE: Marko Petrić, Karlo Mrkša ; OCJENA: ***

'Za ona dobra stara vremena' tipuje na generacijsku nostalgiju za boljim jučer. Film počinje mladenački u stilu američkog nezavisnjaka, no kako ide dalje, sve više udara po socijali i otkriva hrvatsko filmsko podrijetlo, pričajući još jednu 'priču iz Hrvatske'.

Prizivanje dobrih starih vremena je gorkoslatko u povratničkom filmu veterana Eduarda Galića, prikazanom prošlog tjedna u konkurenciji pulskog festivala. Naslov “Za ona dobra stara vremena“ u startu tipuje na neku generacijsku nostalgiju za boljim jučer. No, to jučer, realno, nije bilo tako dobro. Priča je ambijentirana u neodređenu 2002., što razaznajemo takoreći tek po pogotku “vatrenog“ Alena Bokšića u utakmici Hrvatska-Belgija na dodatnim kvalifikacijama za SP u Japanu i Koreji.

Nogometni kontekst je zanimljiv, djelomično i proročki – mladi, dvadeset-i-nešto-godišnji zagrebački protagonisti gledaju utakmice i navijaju u kockastim dresovima za plasman reprezentacije na SP, a Galićev film se premijerno prikazao u jeku slavlja zbog osvojena srebra repke u Rusiji. Pa ipak, film se odvija s dovoljnim odmakom od brončane euforije 1998. da se tranzicijska gorčina (bogati postaju bogatiji, siromašni siromašniji) trezveno dade opipati u zraku unutar kadra.

Pipamo je i s ove strane ekrana, toliko da “Za ona dobra stara vremena“ mogu djelovati kao (o)triježnjenje od kolektivne opijenosti recentnim nogometnim uspjehom. Naime, film pokazuje kako je od 2002. do 2018. dosta toga ostalo isto, ako ne i postalo gore. Danas je još više mladih koji su, poput Hrvoja (Marko Petrić), zapeli u začaranom krugu hrvatske realnosti i razmišljaju o odlasku iz domovine nezadovoljni što nakon završena fakulteta farbaju zidove, broje čokolade i premještaju bajadere u skladištu.

Tko zna je li Hrvoje danas u Americi ili Hrvatskoj, no ako se vratio, slijedeći trag nekadašnjeg šefa-gastarbajterskog povratnika iz Njemačke (Ivo Gregurević), sigurno gleda sa sjetom na 2002., baš poput Dominika Galića, autora scenarija napisanog s dosta autobiografskih nota. Ako ništa bio je mlad. A sve je lakše kad si mlad, podsjeća u uvodnoj sceni Prljavo kazalište dominirajući soundtrackom filma (odlično uklopljena “Zbogom dame, zbogom prijatelji“) naslovljena po pjesmi Novih fosila.

U toj mladosti Galić traži i pronalazi redateljski zamah. Bogami je zamahnuo u uvodu. Mladenački poletna kamera iz ruke penje se uz stepenice i putuje po stanu u jednom podužem kadru, kao u nekom modernom američkom nezavisnjaku, ovjekovječujući ševu i šegu (bit će i nešto šore kasnije). Takav kadar nije čest u hrvatskom filmu ni kad ga oblikuje mlada redateljska ruka. Sve da Prljavci ne pjevaju “Sve je lako kad si mlad“ jasno je kako se Galić redateljski pomladio, rekli bismo gotovo poput Terrencea Malicka u recentnim filmovima, samo bez njegova osjećaja za poetsko.

Pomlađivanju su kumovali i mladi (kazališni) glumci i glumice, redom filmska otkrića, u prvom redu spomenuti Petrić, Karlo Mrkša (slobodnoumni Borna), Elizabeta Brodić (studentica glume Marta), Vini Jurčić (konobarica Ivana) koji su prirodni i ne glume kao da su u teatru, što je kompliment sam po sebi. Međutim, film ubrzo gubi početni zamah, odnosno doživljava znatne amplitude u režijskom, osobito narativnom i glumačkom ritmu, u nekoliko navrata ostavljajući dojam kao da se teleportirao natrag u kinematografske devedesete, ma koliko Galić ne favorizirao statične kadrove.

“Za ona dobra stara vremena“ se počinju nalaziti u sukobu vizija i žanrova. S jedne strane imamo vremešnog redatelja koji u nekoliko navrata režira kao (stari) mladac, s druge (sporedne) mlade glumce koji glume kao starije generacije u hrvatskom filmu devedesetih. Imamo generacijsku komediju o ekipi klipana na američki “indie“ način koja glumi da je hrvatska socijalna drama i hrvatska socijalna drama na koncu i postaje.

Drama s puno dramaturških proizvoljnosti i nasilu izazvanih scena, poput Bornine brijačine s Ivanom koja je bila u vezi s tipičnim hrvatskim poduzetnikom (Ermin Sijamija), a u koju je zaljubljen Hrvoje. “Izađemo vani pa ekipa vi udri po socijali. Pričajmo o nogometu, pičkama…“, prigovara prijateljima Borna. Kako idu dalje, “Za ona dobra stara vremena“ sve više udaraju po socijali i otkrivaju hrvatsko filmsko podrijetlo, pričajući još jednu više ili manje tipičnu “priču iz Hrvatske“.

Naslovnica Cinemark