Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

DOM Psihološki triler kod kuće, ljubavna drama u gostima

FILM: Dom; drama; Hrvatska, 2018.; REŽIJA: Dario Pleić; ULOGE: Judita Franković, Mislav Čavajda; OCJENA: *** 1/2

U 'Domu' Pleićevo srce je za žanr, a um na strani festivalskog arta. Pretresanje ljubavnog odnosa ne ide u korist ovom filmu koji je dojmljiviji kad prijeti da će se trajno skrasiti u domu pesimističnog psihološkog trilera/drame s natruhama horora a la Polanski.

Identičan pulski scenarij dvaput se zaredom ponovio Dariju Pleiću. Prvijenac splitskog redatelja, triler “Nije sve u lovi“, bio je najavljivan za Pulu 2012. da bi se na festivalu ukazao 2013. zbog novčanih poteškoća s kompletiranjem postprodukcije. Sve, ipak, jest u lovi. A to je pokazao i Pleićev drugijenac: “Dom“ je trebao svečano otvoriti Pulu 2017., no opet je Pleića snašla odgoda financijske prirode, tako da film, evo, gledamo godinu kasnije. To nije jedini peh “Doma“.

Film je bio prebačen iz Arene u kino “INK“ zbog finala SP-a i pripadajuće fešte. Možemo slobodno napisati deložiran, ironično, s obzirom na temu o deložaciji mladog bračnog para iz njihova doma. Pa ipak, lokacijska svedenost (na jedan stan) “Doma“ ionako više odgovara zatvorenom kinu. Naspram “Nije sve u lovi“, “Dom“ je znatno klaustrofobičniji, no filmovi imaju tematskih autorskih poveznica s uporišten u stvarnosti. Banke su opet prikazane u negativnom svjetlu, sada preko svojih predstavnica, dok im društvo prave građevinski poduzetnici i korumpirani suci.

Zbog njih se On i Ona (Judita Franković, Mislav Čavajda) moraju dragovoljno iseliti iz stana ili će biti prisilno deložirani. Nikša Butijer, bankar iz prijašnjeg filma, ovaj put je avansiran u sudskog ovrhovitelja koji s interventnim policajcima zvoni na vrata male obitelji. “Pun je hodnik ljudi, a nijedan čovjek“, kaže Ona. U centru priče opet je ljubavni par, sada sa sinčićem u pelenama. Možda bi to - što bi bilo kad bi bilo - mogli biti Ines i Robi (Sara Stanić, Marko Cindrić).

Njihova ljubav bila je neupitna, iako je Robi imao ljubavnicu (Leona Paraminski). Ljubav Njega i Nje je, s druge strane, upitna. Pretresanje ljubavnog odnosa ovom filmu ne ide u korist, odnosno pokušaj spašavanja ljubavi od strane Njega i Nje, kao i njihova doma (“Ovo je naš stan i tu ćemo ostati“). Jer, On je spavao s drugom i Ona to smatra izdajom obitelji (“Prevario si mene i njega“), a pomirbeni seks prekida zvono predstavnice banke (Katarina Baban).

Čini se kao da je taj dio nasilu nadograđen od nečeg što je općenito moglo biti izvrstan kratkometražni film. Struktura “Doma“ vremenski je razlomljena između prošlosti i sadašnjosti, upoznavanja/početka veze Njega i Nje te stresnog zajedničkog života s bebom/u očekivanju deložacije. U toj podjeli “Dom“ se lomi između (društveno angažiranog) festivalskog art filma i žanrovca s evidentnim Pleićevim televizičnim korijenima u TV-u novog milenija (serije “Mamutica“ i Loza“).

Pleićevo srce je za žanr, a um na strani festivalskog arta, no opet profestivalsko promišljanje odvelo je redatelja i ekipu “Doma“ direktno iz Pule na sicilijanski Taormina FilmFest. Ona i On upoznali su se na njezinoj “artsy“ predstavi koja je, u meta-filmskom/teatarskom iskoraku “Doma“, inscenacija predstave “Room“ s pravom Juditom Franković, ovdje u još jednoj upečatljivoj ulozi vrijednoj razmatranja u podjeli za pulske nagrade. On je došao u pratnji bratove prijateljice (Sara Moser), ali Ona mu je privukla veću pažnju.

Međutim, “Dom“ je Njezin film i vraćanjem u prošlost Pleić i Franković dublje ulaze u psihu glavnog ženskog lika, profiliranog u sadašnjosti. Profilacija je izvedena tjeskobnom, interijernom režijom i glumom. Interijer stana može se sagledati kao interijer Njezina uma koje(g) kamera talentiranog Igora Zelića (“Po čovika“) napušta samo u jednoj kratkoj sceni, izlazeći na minutu vani u eksterijer s Njim i prolazeći pokraj kombija za selidbu. Odveć podcijenjeni “Dom“ biva znatno intrigantniji ako se (sa)gleda u tom ključu koji otključava razne interpretacije, kad povremeno prijeti da će se trajno skrasiti u domu pesimističnog psihološkog trilera/drame s natruhama horora a la Roman Polanski.

To se nažalost ne događa, no film se svejedno može metafilmski pročitati kao mogući košmarni zamišljaj glumice koja se sprema za novu ulogu, tj. mlade majke u (postporođajnoj) depresiji zbog suprugove afere i deložacije, na rubu suicida. Možda čak i preko tog ruba (scena u kadi). Tračak bijeloga svjetla u dugom mračnom hodniku s vratima u dalekom drugom planu prilično je indikativan, kao i dubinski kadrovi snimljeni kroz crnu špijunku.

Naslovnica Cinemark