Violine vrište “Psiho“ u hororu “Carrie“ (1976.) Briana De Palme. Prepoznatljivi zvuk zategnutih žica gudačkog instrumenta Hitchcockova skladatelja Bernarda Herrmanna, koje se neuvijeno omotavaju oko gledateljeva vrata i stiskaju ga, svjesno je umetnut u partiture Pina Donaggija takoreći svaki put kad skrivene telekinetičke moći uma mlade Carrie White bivaju otključane, a kulminaciju ostvaruje u šokerskoj završnici za anale žanra (ruka iz groba). “Carrie“ je puna “hičkokovskih“ titraja (škola Bates School, nazvana po Normanu Batesu), dotad (“Sestre“) i otad (“Odjevena da ubije“) karakterističnih za De Palmu.
Veliki redatelj je sinefilski kultivirano interpolirao Hitchcockovu audiovizualnu ostavštinu u svoje filmove. Mnogi to nisu mogli podnijeti u vrijeme kad, godinama prije...